SVEMIR

https://hr.wikipedia.org/wiki/Svemir

Svemir je ogromna, beskrajna i stalno rastuća prostorna dimenzija koja obuhvata sve, uključujući planete, zvijezde, galaksije, tamnu materiju, tamnu energiju i sve ostalo što postoji. Uključuje svo vrijeme, prostor, materiju i energiju koje poznajemo, kao i sve što je izvan našeg trenutnog znanja.
Svemir postoji već jako dugo, najvjerovatnije od Velikog praska koji se dogodio prije otprilike 13,8 milijardi godina.
Prema trenutnim naučnim saznanjima, svemir se kontinuirano širi, a udaljenije galaksije se udaljavaju jedna od druge. Ovaj proces širenja svemira naziva se kosmička inflacija.
Svemir se sastoji od različitih sastojaka i komponenti. Prema trenutnim saznanjima, svemir se sastoji od materije – atoma 5%, tamne materije 27% i tamne energije 68%.

Hajde sada da poslusamo Betovenovu Mjesečevu sonatu kao zamisljeno covjecanstvo koje u miru i razumu shvata svoju zraku postojanja

Materija

Materija uključuje sve što možemo direktno posmatrati ili detektovati, kao što su zvijezde, planete, gasovi, prašina, galaksije i drugi oblici materije. Materija čini samo oko 5% ukupne energije u svemiru i često se naziva “vidljiva materija”.

Tamna materija

Procjenjuje se da tamna materija čini oko 27% svemira. Iako ne možemo direktno posmatrati tamnu materiju, njeno postojanje se pretpostavlja na osnovu gravitacijskih efekata koje uzrokuje.
Ona vrši gravitaciono privlačenje na vidljivu materiju i igra važnu ulogu u formiranju i strukturi svemira.

Tamna energija

Pretpostavlja se da tamna energija čini oko 68% ukupne energije u svemiru. To je hipotetički oblik energije koji je odgovoran za ubrzano širenje svemira.
Tamna energija se obično povezuje sa kosmološkom konstantom ili energijom praznine.
Mnogo znamo o materiji, vrlo malo o tamnoj materiji, a ništa o tamnoj energiji.

Šta još sadrži svemir?

Pored ovih osnovnih komponenti, svemir također sadrži elektromagnetno zračenje (kao što su svjetlost i drugi oblici elektromagnetnih talasa), kao i različita polja i sile koje djeluju u prirodi.
Važno je napomenuti da je naše trenutno razumijevanje svemira i njegovog sastava zasnovano na posmatranjima, teorijskim modelima i matematičkim formulacijama. Međutim, postoji još mnogo toga što treba istražiti i otkriti kako bismo bolje razumjeli složenost i prirodu svemira.

U ovom prilogu ću koristiti nekoliko videa od Ivica Puljak –https://en.wikipedia.org/wiki/Ivica_Puljak Mislim da on na najbolji način i u najkraćem objašnjava fiziku, moju temu.

U prilogu pogledajte njegov video “Od čega se sastoji svemir”

ATOM

U staroj Grčkoj postojali su filozofi koji su se pitali kako je sve sastavljeno. Jedan od prijedloga bio je da postoji neka vrsta najmanje komponente – atomi – u svoj materiji. Početkom 19. stoljeća provedeni su eksperimenti koji su, čini se, potvrdili ovu teoriju. Atomi zaista postoje! Zamišljali su se kao okrugle, tvrde kugle koje se ne mogu podijeliti na manje dijelove.

Skoro stotinu godina kasnije, krajem 19. stoljeća, došlo je do novog otkrića. Atomi mogu emitirati još manje čestice – elektrone. Dakle, atomi ne mogu biti najmanja komponenta sve materije. Nisu nedjeljivi. Od 1930-ih znamo da se atomi sastoje od tri vrste čestica.

U središtu atoma – u atomskom jezgru – nalaze se protoni i neutroni. A oko atomskog jezgra su elektroni. U početku se mislilo da elektroni kruže oko jezgra, poput planeta oko Sunca. Sada znamo da je to malo složenije od toga. Umjesto kružnih orbita na fiksnim udaljenostima, to je prije oblak elektrona oko jezgra.

Moglo bi se reći da su elektroni svuda u ovom elektronskom oblaku – istovremeno! Elektronski oblak je velik u poređenju sa jezgrom – desetine hiljada puta veći. Ako bismo nacrtali sliku atoma u mjerilu, jezgro bi bilo samo mala tačka. Ovaj način crtanja atoma nije baš jasan, pa obično crtamo atome sa velikim atomskim jezgrom i elektronima u kružnim orbitama oko njega. To je koristan model koji pokazuje kako je atom građen, bez previše ulaska u detalje.

U hemijskim reakcijama, moguće je da atomi izgube elektrone ili dobiju elektrone. Ili da međusobno dijele elektrone. Atomsko jezgro je stabilnije. Na njega ne utiču hemijske reakcije.

Jesu li ove čestice najmanji sastojci materije? Ili se one mogu podijeliti na još manje dijelove? Što se tiče elektrona, prilično smo sigurni da se jedan elektron ne može podijeliti na ništa manje. To je fundamentalna čestica – elementarna

Sastoje se od još manjih dijelova – kvarkova. Potrebna su tri kvarka da bi se izgradio proton ili neutron. Jedna posebna stvar kod kvarkova je da ne možemo izolovati jedan kvark. Uvijek se javljaju u parovima ili trojkama. Ne vjerujemo da su oni pak sastavljeni od manjih dijelova – kvarkovi izgledaju kao elementarne čestice, baš kao elektroni.

Ali nauka stalno otkriva nova otkrića, tako da ćemo možda morati ponovo promijeniti mišljenje o tome šta je najmanji sastojak sve materije.

Sada pogledajte novi video od Ivice Puljka pod nazivom “Sve je napravljeno od atoma”

Sada se pripremite za poglavlje o Kvantnoj fizici uz Strausovu Tako je govorio Zaratustra

KVANTNA FIZIKA

Kvantna fizika je grana fizike koja se bavi ponašanjem materije i energije na vrlo maloj razini – razini atoma i subatomskih čestica. To je temeljna teorija u fizici koja je revolucionirala naše razumijevanje svemira i temeljnih zakona koji njime upravljaju.

U središtu kvantne fizike je koncept kvantne mehanike, koji opisuje ponašanje čestica na najmanjoj razini. Za razliku od klasične fizike, koja opisuje ponašanje objekata na makroskopskoj skali, kvantna mehanika bavi se čudnim i tajanstvenim svojstva čestica na atomskoj i subatomskoj razini.

Jedno od ključnih načela kvantne fizike je dualnost val-čestica, koja kaže da čestice poput elektrona i fotona mogu pokazuju i valovito i čestično ponašanje. To znači da mogu biti u više stanja odjednom i mogu postojati u a superpozicija stanja dok se ne promatraju.

Drugi važan koncept u kvantnoj fizici je pojam kvantne isprepletenosti, što je fenomen u kojem se čestice povezuju na takav način da se stanje jedne čestice trenutno povezuje sa stanjem druge čestice, bez obzira na udaljenost između njih. Ovaj fenomen, koji je Albert Einstein slavno nazvao “sablasna radnja na daljinu”, eksperimentalno je potvrđen i ima duboke implikacije na naše razumijevanje priroda stvarnosti.

Kvantna fizika također uvodi koncept kvantne superpozicije, gdje čestice mogu postojati u više stanja istovremeno dok se ne izmjere, u kojoj točki kolabiraju u jedno određeno stanje. Ovo se svojstvo iskorištava u kvantnom računalstvu, koje iskorištava snagu superpozicije i isprepletenosti za izvođenje izračuna brzinama daleko većim od onoga što je moguće s klasičnim računalima.

Iako je kvantna fizika složena i često kontraintuitivna teorija, dovela je do brojnih tehnološki napredak i revolucionirao je mnoga područja, od računarstva i kriptografije do znanosti o materijalima i medicine. Kako se naše razumijevanje kvantne fizike produbljuje, možemo očekivati ​​još više revolucionarnih otkrića i primjena u budućnost.

Zaključno, kvantna fizika je fascinantno i tajanstveno polje koje dovodi u pitanje naše tradicionalne predodžbe o stvarnosti i otvara nove mogućnosti za istraživanje i otkriće. Udubljujući se u osnove kvantne fizike, možemo steći dublje razumijevanje temeljnih zakona koji upravljaju svemir i neobičan i lijep svijet kvantnog carstva.

E sada ako vam se zavrtilo malo u glavi evo jednog mog nepotpunog i laičkog objasnjenja kvantne fizike na zajebantski nacin; Maca Marinkovic i vic o Cigi (izvinjavam se) i policajcu,

Sada cu u kratkom tekstu prepricati vic u slucaju da kratki video nestane sa mreze. Dakle policajac zaustavlja auto ke vozi Cigo i koji nema dozovolu. Da ga nebi kaznio postavlja mu jednu zagonetku, Šta je to ide jedan svijetleći far prema teb? Znam motor, odgovara Cigo radosno. Znam i ja kaže policajac, ali koji, kawasaki, bmw,…. Onda policajac postavlja na instistirenje Cige drugu zagonetku, Šta je to idu dva fara prema tebi, Znam odgovara Cigo Auto, Znam i ja da je auto ali koje Audi, Mercedes, Ferari,, Onda Cigo zamoli policajca da on postavi jednu zagonetku njemu. Šta je to jedna plavuša u minjaku sa visokim stiklama i torbicom šeta vamo tamo, Znam odgovara policajac Kurva. Ja to svako zna ali sta ti je to, žena, sestra, majka,..

Pokušaću objasniti kvantnost vica na prvom svijetlećem faru. Dakle vidi se svijetlo koje se kreće i time mijenja veličinu, intenzitet, boju – nijansu,….. i sada trebaju kvantni fizičari utvrditi koji fabrikat ima taj svjetlosni izvor kako bi mogli utvrditi karakteristike, a u konačnici, porijeklo tog svijetla, jačinu, dužinu trajanja, veličinu, pravac, otjecaj drugih svijetala, kompatibilnost,…. Otprilike se tako istražuju pojedine vrste partikala čestica jer se nikada ne vide, bježe stalno i mijenjaju svoje osobine dok su slobodne,…..

A sada evo još jednog veselog primjera kvantnosti iz svijeta zajebancije na svjetskom nivou, Victor Borges i kratki piano nastup,

Kvantnost ovog videa se očituje u opisivanju i tumačenju izvodjenja muzičkog djela. Dakle imamo podatak da nešto stvara odredjen kultivisani zvuk i treba sada utvrditi odakle dolazi zvuk, ko ga ili šta ga stvara, koji nivo, koje dužine, visine, trajnost, učestalnost, ponavljanje….., a nista se ne može vidjeti. I onda se traže odredjeni miljei, mjerila, provokacije, sredstva gdje će se zvuk odavati i moći pratiti.

Kvantna fizika se može shvatiti i preko gramatike, mislim ja. Atomi su smislene riječi u osnovnim oblicima kao što su: imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli i prilozi, a kvantne čestice su višeznačne riječi kao što su prijedlozi, veznici, čestice i usklici. nastavci (za glagolska vremena ili imenički pol ili jedninu-množinu….) – zatim prijedlozi za vrijeme, mjesto, način, uzrok i količina, kao i……. Na primjer glagol raditi je fizički “mrtvi” atom kojeg nastavci i drugi dodaci drže živim i promjenjljivim u raznim vremenima, rodovima, trjanju, jačini,…radio sam, radit ću, radila je, rado radi,…

PARTIKLAR – ČESTICE

Čestica je fizički entitet s masom i električnim nabojem. Fizika čestica proučava temeljne interakcije između subatomskih čestica. Većina čestica nalazi se unutar atoma, ali neke, poput elektrona, mogu postojati slobodno. Temeljne interakcije su elektromagnetska interakcija, slaba interakcija i jaka interakcija. Elektromagnetstka interakcija odgovorna je za svjetlost i elektricitet, dok je slaba interakcija odgovorna za radioaktivni raspad. Jaka interakcija odgovorna je za držanje protona i neutrona zajedno u atomskoj jezgri.

Partiklar fizika ili fizika čestica odnosno fizika elementarnih čestica je grana fizike koja proučava elementarne čestice, najmanje sastojke materije, i kako one međusobno djeluju. Fizika čestica se često naziva fizikom visokih energija jer su visoke energije potrebne za eksperimentalno proučavanje njezinih fenomena. Fizika čestica vuče korijene iz nuklearne fizike. Postala je zasebna grana fizike 1950-ih i od tada je ključna za razvoj fizike.

Subatomske čestice (sub-+atomski)(elementarne čestice),čestice manje od atoma, bilo da su sastavni dio atoma (elektron, proton i neutron) ili nastaju pri sudarima čestica u akceleratorskim pokusima.

Ni sama definicija subatomske čestice nije sasvim čvrsta. Mnoge stvorene čestice izrazito su nestabilne (kratkoga vremena poluraspada) i nisu elementarni sastojak materije u istom smislu kao neutron, proton i elektron. Kako se sve čestice mogu dobiti pretvorbom kinetičke energije u masu, najopćenitija bi definicija bila da su subatomske čestice različiti oblici koje tvar poprima pri pretvaranju energije u materiju.

Foton je vrsta elementarne čestice koja čini osnovnu jedinicu elektromagnetskog zračenja, što uključuje radio valove, infracrveno, vidljivo svjetlo, ultraljubičasto, X-zrake i gama zrake. Fotoni nemaju masu, električni naboj i putuju brzinom svjetlosti. Za razliku od nekih čestica, poput protona i neutrona, ne smatra se da se sastoje od manjih komponenti. Oni pripadaju klasi čestica koje su odgovorne za temeljne sile prirode i nose elektromagnetsku silu. Prema teoriji kvantne elektrodinamike, način na koji se električno nabijene čestice ponašaju jedna prema drugoj može se opisati u terminima fotona.

Iako se čini kontradiktornim, svjetlost i drugi oblici elektromagnetskog zračenja zapravo se ponašaju kao oba oblika. Fotoni su čestice svjetlosti, ali imaju i valna svojstva, kao što su valna duljina i frekvencija.

SPREGNUTE ili ISPREPLETENE ili ZAPLETENE čestice, odnosno SAMMANFLÄTADE partiklar ili QUANTUM ENTANGLEMENT

Šta je kvantna isprepletenost – spregnutost?

Kvantna isprepletenost je fenomen u kojem se dvije ili više čestica međusobno povezuju na takav način da su njihova stanja uvijek povezana, bez obzira koliko su udaljena.

Na primjer, koristimo nazive Čestica A i Čestica B da bismo predstavili dvije isprepletene čestice. Ako jedna čestica pokazuje određenu karakteristiku kao što je polarizacija ili rotacija, tada čestica isprepletena s njom pokazuje povezano ponašanje. Bez obzira na to koliko su čestice A i B udaljene jedna od druge, ako se izmjeri svojstvo Čestice A, tada rezultat mjerenja Čestice B postaje odmah povezan.

Prepletenost se nastavlja čak i kada su čestice razdvojene velikim udaljenostima, što je fenomenalno. Izgleda kao da su povezane na neki način koji omogućava trenutnu komunikaciju i sinhronizaciju stanja.

Evo primjera: Razmotrite dva novčića koji su isprepleteni. Ako bacite jedan od novčića i on padne na glavu, drugi novčić će uvijek pasti na pismo kada se okrene i obrnuto. Stanja novčića su uvijek povezana, bez obzira da li su postavljena jedno pored drugog ili su udaljena hiljadama svjetlosnih godina.

Kvantno preplitanje je fundamentalni koncept u kvantnoj mehanici i eksperimentalno je uočeno. Ima nevjerovatan potencijal za kvantno računarstvo i kvantnu komunikaciju, koji koriste preplitanje čestica za paralelne proračune i siguran prijenos.

Iako se tačni principi koji leže u osnovi kvantnog preplitanja još uvijek istražuju i raspravljaju, njegov neobičan i kontraintuitivan karakter je intrigantna komponenta kvantne fizike.

Slijede dva videa sa naslovljenom temom; Što su to kvatna spregnutost i teleportacija od IKvica Puljak te Quantum Entanglement Simply Explained! = Kvantna isprepletenost jednostavno objašnjena!

Puno sam pročitao i slušao te još uvijek čitam i slušam o Kvantnoj fizici tako da zapadam u okean neznanja ili kako je Sokrat rekao, “Ja znam da ništa ne znam”. Sve to moje udubljivanje me udaljuje od prvobitnog kocepta moje teme tako da sam odlučio da je podjelim u dva dijela. U prvom dijelu koji ovom prilikom i objavljujem napravio sam neki oblik naučne kompilacije i osnove moje glavne teme koja je u stvari moj osobni doživljaj i tumačenje fenomena kvantne isprepletenosi ili spregnutosti čestica u ćemu ja vidim svemirski nivo komunikacija, a možda i način upravljanja i Zemljom, odnosno životom na Zemlji.

A zašto ja ne bih tumačio svijet sa svojih 77 godina i preširokim životnim iskustvom? Zašto, kad me pamet još drži i kad u mojoj poznoj, udobnoj i radoznaloj životnoj stvarnosti nemam drugog sadržajnijeg posla.

Završavam ovu objavu sa jednom fantastičnom melodijom od jednog fantastičnog umjetnika, dakle HAUSER – Adagio (Albinoni)

https://sv.wikipedia.org/wiki/Amsterdam

Upotrebom gornjeg linka možete upoznati historijsku Holandiju koja se danas službeno zove i iskjljučivo Nizozemska. Turističku Nizozemsku možete upoznati sa videom dole koji ima na izboru titlovan automatski prevod na Bosanski jezik!

Ja sam imao želju da ove godine putujemo Ajda, moja kći, i ja kroz 4 grada Španije, a Ajda u Amsterdam. Ajda ima tamo prijatelje sa kojima se odavno nije srela. I bio je Amsterdam i kao ispunjenje mojih čestih želja i poluplanova da posjetim taj grad o kome sam često slušao svih mojih proteklih decenija

Dakle Amsterdam, grad koji ima više kanalala nego Venecija (više od 100) i grad koji ima više mostova nego Paris (više od 1200). U 16. vijeku bio je najbogatiji grad na svijetu i centar Nizozemske, tada velike kolojinalne sile. Amsterdam; u Nizozemskoj zemlji sa tlom ispod morskog nivoa, tulipani, bicikli, Johan Krojf i Ajax (fotbal) drvene klompe, vetrenjace, slobodni light poroci, tolerancije, slobode, Vicent van Gogh, Rembrant, Vermer, Anna Frank,….

Evo sada i turističkog Amsterdama sa automatskim prevodom na bosanski!

Prvi put smo letjeli sa Nizozemskom aviokompanijom koja se zove KLM. To je kompanija koja se još uvijek nije predala primitivnoj ekonomiji i tretiranju putnika kao nijemih nepokretnih lutaka. KLM je zadržao prtljažne uslove, osoblje i posluživanje na nivou. Poslije mnogo godina i letova dobio sam (kao i svi ostali putnici) prvi put besplatno sendvič sa izabranim pićem od kafe do cocacole. Nekada je Madjarska aviokompanija imala najbolje čašćenje za vrijeme leta u avionu sa “tek pečenim” mirišljavim pecivima. Nekada, valjda prije 25 godina.

The hotel Lancaster smo izabrali zbog lokacije, dobrih recenzija, starosti zgrade i lijepih slika na mreži.

E sada kada smo došli u hotel poslušajmo jednu poznatu nizozemsku pjevačicu u snimku koji govori mnogo o mentalitetu ljudi ove prelijepe, opuštene i veoma prijatne zemlje. Dakle Caro Emerald i “A night like this”,

Posjetu smo do u detalje bili planirali i pripremili uz pomoć Ajdinih prijatelja. Kupili smo bili unaprijed sve ulaznice! Bio je Rijksmuseum – državni – nacionalni muzej https://www.rijksmuseum.nl/nl?msclkid=ffde2d7c03d21b565f1b45a65228717e , Van Gogh Museum https://www.amsterdam.info/museums/van_gogh_museum/ , jedno sedamdesetminutno luxuzno krstarenje kanalom kroz Amsterdam https://www.viator.com/sv-SE/tours/Amsterdam/Amsterdam-City-Canal-Cruise/d525-7441P1 , Anna Frank museum https://www.annefrank.org/en/museum/ ,jedna antikvar – pijaca https://dutchreview.com/traveling/street-markets-in-amsterdam/ , dva posebna restorana, nekoliko specijalnih Ajdinih prodavnica, nekoliko kvartova – trgova i ručak u jednom specijalnom restoranu sa Ajdinim prijateljima.

Nismo slikali monumente, slikali smo svakodnevni, prijatni i veseli život u prelijepom Amsterdamskom miljeu. Evo prvo nekoliko naših slika.

Imali smo prelijepo turističko gradsko vrijeme, uglavnom sunčano, blago bez vjetra, prijatne temperature. Amsterdam je veoma čist i uredjen grad. Smeće se sortira preko posebnih terminala koji pakuju smece u podzemne kontejnere hermetički zatvorene tako da nema miševa, a ni loših mirisa. Puno smo hodali po gradu pored i preko mnogo kanala i nikada nisam vidjeli nešto u vodi što bi moglo ličiti na smeće ili otpadak.

Amsterdam ima fantastino uredjen lokalni saobraćaj. Prevoz se plaća sa kreditnom karticom, a ispostavlja se račun i odbiju novci za svaka 24 sata. Jedna vožnja tramvaje košta u prosjeku 1,5 euro. Odmarali smo se i osvježavali; pili i jeli, u mnogo restorana i kafea, najviše u vanjskim serviranjima. Cijene su skoro kao i u Švedskoj, ali je ponuda mnogo šira i raznovrsnija. Ovdje se prodaje doslovno hrana iz cijelog svijeta. Nakon indijske Ajda sada uživa u indonežanskoj hrani koja je hit u Amsterdamu. Ja se držim europskih supa, riba i konkretnog mesa. Osoblje je veoma ljubazno i dostojanstveno, ne ulizuje se za bakšiš. I nema balkanskih prevara! Jednostavni suveniri su veoma jeftini!

A evo sada i slika Amsterdama sa jednim Rembrantom, jednim Van Goghom jednim Vermeerom,

I da ne zaboravim, Amsterdam ima toliko lijepih ulica uz vodu, sa fantastičnim starim “imućnim” gradjevinama, balkonima iz najromantističnijih Holivudskih filmova, uredjene parkove sa raznim letećim i plivajućim pticama. Ćuti se neposredan prijateljski duh na svim stranama. Dva puta smo jeli u jednom kvartovskom restoranu u blizini hotela, osjećali smo se kao kod kuće nekako domaće! Ako čovjek želi živjeti neka lagana daleka, kafička Sarajevska vremena bujrum i Amsterdam!

Završit ću prilog sa jednim fantastičnim Nizozemcem, Andre Rieu iz Maastrihta, https://en.wikipedia.org/wiki/Andr%C3%A9_Rieu , i jednim insertom iz jednog od njegovih famoznih nastupa u Maastrihtu,

Avion je u povratku kasno slijetao na Štockholmski aerodrom tako da sam se plašio komplikacija oko dolaska kući. Ajdica je bila kući oko 23:00, a Tatica oko 23:30. Pojeo sam bio ušparani sendvič iz KLM aviona, napravio kamilicu, preletio po internetu i mejlpošti te otišao na spavanje.

Ove sam godine namjeravao putovati prvo krajem maja ili početkom juna u Makarsku, a u augustu sa Ajdom u Amsterdam. Bio sam našao jedan fantasičan sedmodnevni aranžmam; avion t/r, transport, hotel sa zatvorenim bazenom i sedam doručaka i večera. I mislio sam onda svakog dana obilaziti neko staro ljetovalište u kojem sam boravio za vrijeme godišnjih odmora dok sam živio u Sarajevu, Gradac, Zaostrog, Drvenik, Jelsa, Brela, Tučepi, Baška Voda, Makarska se podrazumijevala. Mislio som ljetovati u mojim prošlostima sa mojom sadašnjošću. Ali ispriječila se moja nova operacija. Kao posljjedicu operacije žući (moja teorija) dobio sam napukniće unutrašnjeg dijela trbušnog zida koje je prouzrokovalo bolove i početak stvaranja hernije (kile). Uspješno sam operisan i evo sada dok se oporavljam, a na tragu istih ideja o življenju u i sa dalekom i lijepom prošlošću, obilaziću neke Sarajevske adrese mojim davnim sjećanjima, trenitrati moje mentalno zdravlje i mozak te sjetno i ponosito, tiho uživati.

Evo naseg malo sireg kvarta, sa dimnjakom i iza dimnjaka sa desne strane ogromnom topolom.

Evo slike stadiona (JNA?) Skenderija sredinom 1960-ih.

Broj 1

Umjesto teniskih igrališta tu je bilo jedno džamijsko minaret i preostale ruševine džamije. https://historija.info/skender-pasina-dzamija-na-skenderiji/ Minaret je srušen 1960. godine te su onda napravljena tri teniska terena sa malim tribinama i dosta zgodnom ogradom. Igrao se tenis, a dvije ili tri godine zaredom, ljeti, održavani su pop i rock koncerti mladih Srajevskih muzičkih sastava, sjetit ću se Čičaka. Od tih dana sam zavolio tennis koji i danas pratim, onaj na svjetskom nivou, iako ga nikada nisam igrao za prave osim sa mojom tada djevojčicom Ajdom, u mojim ranim Švedskim godinama.

Broj 2

Tu je bila jedna velika bašta – restoran na otvorenom ali i sa dugim i prostranim nadkrivenim dijelom. Tu sam prvi put osjetio miris i okus Cocte ?, Kokte ?, domaće piće slično coca-coli, te vidio i zavolio miris janjenite na ražnju. Tu je Kosta Glavonja, vršnjak iz Raje, Kostić Milorad, koji je stanovao u ulici Agana Bostandžića- iznad Skenderije, počeo zaradjivati svoje prve novce vrteći ražanj. Kosta je čitav život bio veoma preduzimljiv! U toj bašći je bila i Sarajevska živa muzika. Ta Sarajevska živa muzika je bila Specijalno sviranje harmonike. Harmonike su pjevale svojim dertom, ganjale terce sa pjevacem pa onda odlazile same malo na stranu ili malo gore ili dole nekad brzo, nekad kao zastane, a najcesce sporo do dubina najljepsih osjecaja pa se onda vracale u zagrljaj pjevacu koji je na svoj nacin odgovarao zvucima harmonike i tako se stvarala najsentimentalnija muzika, rahatluk, uzivanje, tipicni Bosanski sevdah koji je imanentan samo Bosancima.

Evo jednog takvog primjera, Haris Džinović i negdje u daljini!

Broj 3

U toj zgradi je živio Barakovac Edhem, nadimak Šok, jedan zajebant i imitator, ali veoma promućuran i dinar efendija. Njegov otac je vozio stari Sarajevski tramvaj, jednotračni od vječnice do Dolac malte, ispred starog velepnog Veterinarskog fakulteta. Tramvaj se okretao kod Vječnice, na Marijin dvoru i na Dolac malti, uz pomoć kratkih duplih kolosjeka. Tramvaj je imao komande na obje čelne strane. Nakon penzionisanja otac je prodavao zelen i voće na Marijindvorskoj, veoma i prikladno izgradjenoj i uredjenoj, pijaci. Ubrzo mu je Šok poceo pomagati, a kasnije i sam držati svoju tezgu. Nisu loše zaradjivali. Šok je od prodaje voća i povrća kupio jedan auto sa kojim je počeo taksirati. Taksirao je i nakon rata. Na Šoka i našu tadašnju Raju me asocirao kratki video sa Džejom i Radom Manojlović.

Šok je bio isti teatralis na mahove samo mršaviji. Umjesto Rade imali smo jednu “drugaricu” koja je uvijek spremno odgovarala na sve situacije. Bila je veom zgodna i onda jednom nam se prikljući jedan momak, nečiji poznanik koji se bio zijanio kada ju je ugledao izbliza, bio je zabezeknut, a drugarica ga pita, “Šta je hoš sise?” Ili jedan se poznanik oženio sa jednom prilično zapuštenom djevojkom te ga naša drugarica pita, Moraš li (ženu) je jebavati svaki mjesec?

Broj 4

Tu je stanovala Nanina jaranica Emsala koja je svirala harmoniku. Znala je sa harmonikom doći na konak kod nas pa bi onda ona i Nana pjevale i vodile pjesme uz harmoniku. Bili su to doživljaji za mene i valjda sam od tada zavolio harmoniku i sevdalnike koje su se izvodile na poseban, Sarajevski i Bosanski način. Nije se ganjala virtuoznost nego duboka osjećajnost, tonovi ili male partiturice sa primjerenim jačinama – oscilacijama, pauzama i dubinama te veoma osjetljivim trajanjima, sekvencama. To je išlo iz duše i iz srca i bilo veoma individualno. Svaki put je bilo drugo izvodjenje, tu sabloni nisu prolazili jer je svako izvodjenje bilo poseban dozivaljaj i nadahnuce. Jedan takav fenomenalan harmonikaš sevdaha bio je Nijaz Hatić – čuvena Raja – Sarajevski harmonikaš! Pokušajte se koncentrirati samo na harmoniku! Dakle Nijaz Hatić i “Oj Safete Sajo Sarajlijo”

Broj 5

U toj kući, pogledaj je i na prvoj slici priloga, stanovao je Memo Tvrtković jedna fina Raja koji se nije kockao, bavio nekim sportom i nasim igrama niti pravio neke mladalačke ispade i pasjaluke. Volio je dolaziti u našu Mjesnu zajednicu i pričati, diskutirati popiti kafu ili sok,….ponekad je igrao stoni tenis. Memin otac je bio vojni ljekar u činu generalmajora. Imao je sestru koja je bila veoma lijepa i u koju je bio ludo zaljubljen jedan od najćuvenijih futbalera Sarajeva, BiH pa i Jugoslavije.

U podrumu te zgrade zivio je Bego iz čuvene familije Demirović. Bego je bio mnogo stariji od nas, dolazio je često na kafu i druženje sa svojim vršnjacima. Imao je crvene kapilare na nosu i vrhovima obraza, volio je popit. Nisam ga nikada vidio pijanog, bio je uvijek uredno obućen, prav u ledjima i govorio je razložno i tiho. Dali ga je sjebala neka ljubav ili politika – Inform biro, nikada nisam saznao. Ovdje se moram opet sjetiti jednog njegovog vica.

Pojavili su se kondomi koji su onemogućavali oplodnju pa je vrhovni komandant spermatozoida držao jedan historijski miting i govor. “Draga braćo pojavio se jedan neprijatelj koji onemogućava da mi izvršavamo oplodnju, nasu najglavniju i istorijsku ulogu. Neprijatelj, to je guma koja spriječava prodor do jajnih čelija. Zato se braćo moramo organizovati i postaviti izvidnice koje će nas alarmirati kako bi smo na vrijeme mogli upotrijebiti našu silu i probiti gumu. Dakle, kada dobijemo alarm da se bliži čas izvršenja naše istorijske uloge mi ćemo se svi pregrupisati u jednu snažnu jedinicu, napraviti juriš te tako zajedničkim snagama probiti gumu. U istom času dodje alarm spermatozoidi se pregrupisaše, a vrhovni komandat se postavi na čelo te poče vikati, “Juriš braćo! Juriš!!!!” Nakon nekoliko sekundi dere se komandat, “Nazad braćo upali smo u govna!” Ovaj vic treba razumjeti i iz vremenskog konteksta!

Broj 6

Bila je jedna novija niska duga gradjevina u kojoj se nalazila kuglaona sa bifeom. Na slici se ne vidi. Tu smo se neki od nas mladjih okupljali sa starijama; Vrago Muhamed, Bjelica Krsto, Domazet Jovo, Semić Osman, Čengić Ismet, Demirović Bego,….. Jedno vrijeme Mjesna zajednica je zatvarala rano pa smo se tamo okupljali. Tu je često Kosta Glavonja postavljao kegle za male pare. Krsto Bjelica je bio alkoholicar. Bio je veoma inteligentan čovjek sa pametnim plavim očima, ali volio je piti. Pričalo se da je bio čuveni partizan, a nakon II Svjetskog rata i komandant policije/milicije u Sarajevskom srezu/okrugu. U progonu IB nastadao, bio i zatvoren na Golom otoku.

___________________________

Stadion Skenderija cvijetao je za vrijeme rukovodioca stadiona, Mumina, jednog krupnog čovjeka razbacanih ramena, ljutog pogleda i uvijek u jednostavnom plavom radnom odijelu i drvenim klompama. Radio je po cijele dane i sve dane u nedjelji. Ganjao je nas djecu koja se provlačila kroz ogradu sa Podtekijske strane, jer smo mu kvarili markeringar na terenima. Tada se to radilo ručno i zahtjevalo mnogo vremena. A mi bi smo igrali lopte, futbal, po tim markiranim terenima. U doba Mumuina Skendeija je živjela svoje zlatno doba. Igrali su se futbal, rukomet, odbojka, košarka, te kasnije tenis. Uvijek je bilo mnogo gostiju naročito na futbalskim utakcima. Bili su popularni timovi: Bosna, Partizan, Saobraćajac,… te gostujuće ekipe Drina, Krivaja,….. Bilo je i nekoliko veoma popularnih futbalera za nas djecu, Ante Hrkač, Božo Kešelj, Turulja, Muco – Fadil Kiseljaković, Kilja golman,…., a od trenera uvije elegantni, gospodski i kulturni Munib Saračević. U nedjelje svi su tereni bili zauzeti, prodavale su se košpice – zapečene i posoljene sjemenke od tikve i cocta.

————————————-

I onda preko Miljacke, preko starog željeznog mosta, sa desne strane prvo dodje nekada veoma himpozantna gradjevina Sindikata. U tu zgradu sam ulazio dva puta, jednom kao inspektor rada (zaboravio sam razlog), a drugi put da posjetim Ljubu Aralicu, tada predsjednika Gradskog sindikata (Sarajevskog). Ljubo je živio dugo godina u Tekiji kao i ja, bio jedan veoma pristojan poznanik po svemu. Rijetko je dolazio u prostorije Mjesne zajednice, znali smo da je bio automehaničar, radio u Centrotrasnsovoj garaži, bio zaljubljen u Blaženku iz naše ulice i onda sve poznatiji sindikalac. Moj polubrat Mufid bio je duže vremena, nezaposleni automehaničar i ja odem kod Ljube da ga zamolim da mu pomogne oko zaposlenja. Nakon nedjelju – dvije Mufid je počeo raditi u Centrotransovoj garaži. I onda, nakon mjesec – dva posjeti moj mladji polubrat Rusmir svog brata Mufida na radnom mjestu. Radionica, kanal, podovi, alati,…. bili su u neredu, zaprljani uljem, kanal sa vodom po dnu,…….. I onda Rusmir kaže Mufidu jebo te ovaj poso, obolit ćeš ovdje i oni zajedno odu kući. Tako je Mufid prestao raditi u Centrotransu.

Do Sindikata bila je zgrada Islamske zajednice i tu je sjedio Kemura, valjda predsjednik Islamske zajednice. Islamska zajednica je imala garažu u Tekiji do kuće moje tetke Sene, tu se garažiralo Kemurino službeno auto, a šofer je dugo godina bio jedan Ahmet, jedan interesantan čovjek, šeret, foldjija i interesdjija.

Do Islamske zajednice bila je veoma lijepa zgrada apoteke Radnik, na uglu sa Misiribinom. Još uvijek pamtim miris lijekova iz te moje apoteke, tihe kontakte sa sposobnim personalom, bezprijekoran red i higijena. I onda Reuf Kuršumović, starija raja sa špicastim nosom dobije picajzle, stidne uši koje žive oko polnih organa. Bilo je velika sramota imati picajzle i to se krilo i o tome se šapatom pričalo. I onda Reuf dobije ime masti kojom se liječi od picazli. Stajao on u redu u apoteci i kad je došao na red zaboravi kako se zvala mast te počne izokola objašnjavati apotekarici šta mu treba i cijelo vrijeme gladiti svoj špicasti nos. I onda nakon bezuspješnih objašnjavanja kaže on apotekasrici glasno, a možda i preglasno, Ma treba mi mast za picajzle. Red iza njega se zgražao.

Sa lijeve strane je bio jedan fantastični park sa velikom fontanom – bazenom u kojem smo se mi djeca nekih ranih 1950-ih kupali i uživali za vrijeme vručih ljetnih dana. Ja sam imao valjda 4- 5 godina i moja Nana me je dovodila da se kupam i igram tu. Kasnije se park renovirao, fontana je nestala i ostale su samo lijepe uspomene. U nastavku, preko puta parka, bila je monumentalna zgrada nekada velike opštine Centar (kasnije će se od jednog velikog dijela opštine Centar formirati opština Stari Grad) i zametnute skupštine Grada..

Zgrada opštine Centar i Skupštine grada Sarajeva je krasila i imponovala na Europskom arhitektonskom i klasičnom birokratskom Europskom nivou. Kada sam bio počeo raditi u Upravi prihoda opštine Centar ulazilo se kroz centralni ulaz kako je nekada antička i srednjoevropska kultura nalagala. Široke udobne stepenice do viševratnog ulaza, a sa strana dvije manje kabine kao kontrola i recepcija, a onda veliki foaje i široke stepenice do prvog, drugog i trećeg sprata. Sa obje strane zgrada ima male ulaze za “tajnu” birokraciju, odnosno sa lijeve strane prema Koševskom potoku za uposlenike i stranke opštine Centar, a sa desne strane, prema parku za uposlenike i stranke skupštine Grada Sarajeva. Ne znam kada, ali odavno, taj monumentalni glavni ulaz je zatvoren za zaposlene i obične ljude i koristio se kao svečani i specijalni ulaz za posebne goste Skupštine grada Sarajeva.

U toj zgradi sam radio prvo u Upravi prihoda opštine Centar 8 godina, zatim u inspekciji 7 godina te u Gradskoj upravi prihoda 4 godine. Tu su se moja majka i moj otac vjenčali 1947 godine. Odbornik – matičar je bio jedan čovjek koji je 1952. godine dobio kćer i dao joj ime Alma. Alma i ja smo bili zaljubljeni do besvijesti, ali nismo uspjeli krunisati tu našu vezu sa brakom. Počeli smo bili kao radne kolege. Sada imamo čežnjiva, topla i draga sjećanja. Živi smo još uvijek oboje! Ona živi tiho u Sarajevu nakon tri operacije, a ja u Štockholmu uglavnom u svojim prošlostima, nakon dvije operacije! I još se uvijek uzbudimo ako se nekada cujemo! U tu čast ćemo sada poslušati jednu našu, dakle, Joe Dassin – Indian Summer

Misirbinom Miss Irby https://furaj.ba/miss-irby-engleskinja-koja-je-promijenila-sarajevo/ Desnom stranom od apoteke Radnik do Omladinske ulice. Kino “Parizan” kino moje i Rajine mladosti. Mnogo smo novih filmova gledali u premijerama kasnih večeri. Nekoliko puta je bilo “turšije” kod preprodavača pa smo mogli dobiti karte gotovo za džabe. Onda je bila zgrada Školska poliklinike Tu je radila u kartoteci jedna gospodja Rajka. Bila je veoma draga osoba, šepala je na jednu nogu i imala često cigaretu u ustima. Voljela je nas učenike i naše slobode. Sreli smo se u Švedskoj. Njena unuka je stekla diplomu doktorice i radi kao ljekar u Norveškoj. Rajka je novce koje je dobila od prodaje svog stana u Sarajevu dala svojoj unici za studiranje. Umrla i sahranjena u Švedskoj. Iza Poliklinike dolazi jedan pasaž gdje smo Predo (Predrag Tanasijević, inspektor rada) i ja dali odobrenje za start mliječnog restorana daleke valjda 1981. godine. Faktički vlasnik je bio Alija Delimustafić tada policajac, a kasnije direktor Zagrebačke Višnjice u Sarajevu (prodaja voća povrća i preradjevina na veliko), potom direktor čuvenog Cenexa, a onda ministar Unutrašnjih poslova BiH, a na kraju pod višegodišnjim sudskim procesom. Alija je bio veliki Džek i gospodin, velika Raja! Mliječni restoran je vodila tetka Alije Delimustafića?

Interaktivna slika: https://www.facebook.com/groups/501036903399758/permalink/1724476121055824

Eh onda je bila kuća gdje je stanovala Branka, Sarajevska princeza i velika ljubav i supruga našeg Keme, Kemal Monteno. Zato sada moramo poslušati jednu Keminu, “Kad nas jednom godine odnesu”

E onda na uglu do Fisa bio je kiosk za opravku specijalnih ključceva i brava. Salko Ćurić je bio konstruktor jedne čuvene i sigurne brave i bio je legendarni Sarajevski majstor borilačkih vještina. https://hr.wikipedia.org/wiki/Salko_%C4%86uri%C4%87

O Fisu se gotovo sve zna i pisalo se i piše još uvijek o tom Sarajevskom mrijestilištu legendi i njihovih impozantnih dijela od muzike do sportova pa do igranki.

U Fis je krajem 1980-ih preselio svoj čuveni restoran “Tabasco” sa Koševskog brda jedan tihi velemajstor kuhinje i restorannskog štimunga kojeg smo svi znali po imeno Hasko (Hasan) Tabasko. Hasko je studirao Visoku komercijalnu školu u Sarajevu sa Musa Sretkom, mojim dragim prijateljem i kolegom iz Uprave prihoda. I onde nema posla, zapuca u Njemačku, radi i uči te postane jedan vrstan kuhar. Vrati se u Sarajevo i otvara svoj veoma posjećeni restoran na Koševskom brdu. Ja sam uvjek narucivao kod njega jedan njegov specijalitet, teleća šnicla na maslenici sa šapminjonima. Evo i sad mi je potekla voda na usta.

Preko puta, u jednoj novijoj zgradi bila je krojačka radnja Ismeta, mislim Beganovića. Kod njega sam sašio moja dva posljednja Sarajevska odijela, mislim da je bila 1990. godina. Ismet je bio vrstan krojač, jaka i stabilna ličnost, uvijek u svojoj rečeničkoj i mentalnoj tvrdoći i jedan veoma pošten čovjek. A ona naša legenda i moj veliki prijatelj Davorin Popović – Pimpek, čuveni “ratni pjevač” i jedan od največih Sarajlija, https://zarajevo.com/2018/01/26/davorin-popovic-pjevac-indexa/ Stanovao je na prvom spratu jedne starije zgrade odmah uz Ismetovu. I onda u nastavku sjećam se zapuštenih zgrada i dvorišta puna podivljalih grana i smetlja, krajem 1950-ih. i neke pa i 60-ih. Sredinom 60-ih izgradjena je poprečna zgrada sa kinom Dubrovnik i kafanom na spratu u kojoj su pjevali Mahir Paloš i Slobodan Vidović. Ovdje se moram malo udaljiti do Titove i spomenuti stari i trošnu kuću i muzej Stjepana Mece, https://www.muzejsarajeva.ba/en/zbirke/zbirka-stjepana-mezea/ . Krajem 60.-ih, početkom 70.-ih iznikla je bila pomalo čudna, ali veleljepna i plava robna kuća Sarajka.

Sada ćemo odlutati malo u nježnu prošlost zažmuriti i misliti na Davora, Kemu, Tomu i Jadranku Stojaković https://www.youtube.com/watch?v=wAHOQNI1eXo&list=RDwAHOQNI1eXo&start_radio=1

Sa druge strane poslije Fisa preko puta ulica Augusta Cesarca, na uglu, bila je zgrada Sekretarijata unutrašnjih poslova. Tu su se vadile lične, pasoši,… i tu je bila i stanica milicije gdje smo naš profesor Milivoje jeftić i nas nekoliko bili privedeni jer smo iza ponoći nakon proslave mature, Titinom pjevali “tiho” Šantićevu Eminu. Profesor je bio uspio izdejstvovati da se mi maturani pustimo, a on je dobrovoljno ostao u stanici milicije do jutra. A onda prema Radićevoj, bilo je predstavništvo azbesta sa koje se tada nije znalo da je kancerozan, pa onda dugi i veliki izlozi Pretisa odnosno Unisa. Tu sam prvi put u životu vidio televiziju i prenos u živo. Prvo je Dragan Bijedić, sin Džemala Bijedića, pričao u razredu, 1959/60.?, treći/četvri razred osnovne škole?, Vježbaona u Učiteljskoj školi na Obali, o prenosu neke futbalske utakmice na televiziji koji je on prvi put gledao negdje sa ocem tada visokim funkcionerom u BiH, a kasnije predsjednikom Vlade SFRJ. Pričao je da se kamerom prati lopta i da se ne gleda cijelo igraliste sa igraćima ili cijeli stadion odjedfnom. Nakon 3 ili 4 godine pojavio se jedan televizor u izlogu Unisa. Tuda sam prolazio svaki dan idući do i od škole. Nakon četvrtog razreda išao sam u osmogodišnju školu U Šenoinoj ulici, Vlatko Foht? Prenosom nisam bio oduševljen jer je slika bila snježna i igraći premaleni, a lopta gotovo nevidljiva. Na kraju tog dijela Misirbine, a na uglu sa Radićevom bilo je predstavništvo i prodavnica “Jadran”. Prodavale su se razni predmeti od metala kao dječiji krevetci, kolica i slično.

Interaktivna slika: https://www.facebook.com/groups/501036903399758/permalink/2211187805717984

Na drugoj strani Radićeve, ugao sa Misirbinom bila je jedna velika kuća mog veoma imućnog rodjaka Ismeta Nikšića. On je živio na cijelom drugom spratu. U prizemlju je bila neka modernija kafana. Preko puta na uglu bio je Studentski dom i Studentska zadruga? gdje su studenti mogli dobijati neke jednostavnije i kratkotrajne poslove. U osnovnoj školi imao sam nekoliko kolega koji su stanovali u Radićevoj; Čalkić Besim koji će izrasti u jednog divnog čovjeka i poznatog Sarajevskog ljekara, zatim jedan Bucalo Dragan, pa Ismet Hasanbegović,pa onda jedna Jadranka,…. prošlo je puno godina i kontakti su se davno izgubili tako da se spontano ne sjećam drugih imena. Sa desne strane, prema Miljacki bila je velika biblioteka Vlatko Foht. Kasnije ću saznati da je šefica biblioteke bila majka Predraga Tanasijevića, mog velikog prijatelja i kolege. Sa unutrašnje strane Studentskog doma u Radićevoj u polupodrumu bio je jedan poveći prostor gdje su se okupljali razni pomalo ekstrvagantni, a poneki i čuveni muzičari kao što je Milić Vukašinović. U produžetku prema Miljacki bila je i krojačka radnja koju je držao otac pomenutog Ismeta Hasanbegovića. Tu se u novije vrijeme bio otvorio i jedan Slovenački butik gdje se prodavala moderna i skuplja garderoga. Tu sam bio kupio moj poslednji Sarajevski sako kojim sam se gizdao i u Švedskoj. i onda na kraju, na uglu bio je Jugokomerc jedna solidno veletrgovačko preduzeće gdje je radila moja tetka Haša. Kasnije, poslije rata, 90-ih prostor je kupio Ruho, brat mog prijatelja Dževada Delalića, vlasnika čuvenog Srajevskog restorana, “Majestik”.

Ajda, moja kćer, i ja bili smo planirali našu prvu zajedničku posjetu Sarajevu i rezervisali jedan apartman u Radićevoj ulici. Nismo putovali zbog Pandemije.

I na kraju, nakon probudjenih davnih i lijepih uspomena postajem pojačano emotivan prema svom rodnom gradu u koji godinama ne dolazim i opet ne mislim dolaziti jer su mi se mnogi ljudi i mjesta ogadili, ali moje Sarajevo živi u meni, moje Sarajevo, sa mojim otišlim prijateljima u mojim starim slikama i notama.

Za rastanak evo jedne znakovite i lijepe melodije, dakle Zvonko Bogdan i hoću da te zaboravim.

Nikada nisam razmišljao o ljubomorama kao o nekom fenomenu, bolesti ili nekoj sveopstoj bitnosti u našim životima iako se one pojavljuju stalno u sudbinama ljudi od svakodnevnih malih nelagodnosti i strahova do tonjenja u patnje iz kojih pojedinci izlaze kao bezumni zločinci.

Hajde da krenemo sa jednom sevdalinkom čiji lijepi i išaretski text počiva na jednoj tragičnoj ljubomori. Džafer-beg od Banja Luke imao je prelijepu ženu zbog koje se tuklo i ubijalo pa je na kraju i on bio ubijen. U pjesmi se ne spominje tragedija, ali se opjevava nastavk života lijepe kadune, udovice. Banjalučke sevadlinke su posebne, imaju neku širinu, otvorenost, isaretsku tajanstvenost i bude lijepe osjećaje. Poslušajmo prvo na Reelsu jedan dio sevdalinke sa historijom, https://www.facebook.com/reel/2765587736958849 , a onda i cijelu Od kako je Banja Luka postala u neponovljivom izvodjenju Safeta Isovića, https://www.youtube.com/watch?v=SN7hI6x0C0c

Imao sam tada 21 ili 22. godinu, igranka na Ekonomiji (Ekonomski fakultet u Sarajeu), dame biraju i bi nekoliko plesova sa jednom prekrasnom djevojkom. Pričala mi je da je bila zaljubljena i da ju je momak prevario. Nije mogla to da oprosti, a nije mogla ni da ga sreće pa je prekinula fakultet i otišla bila kod tetke u neku Bosansku provinciju i vratila se nakon pola godine. Prvi izlazak je bio ples na Ekonomiji. Podsjetio sam je bio na njenu nesretnu ljubav. Razišli smo se, razumio sam je bio što nije htjela da se opet sretnemo. Nakon nekoliko mjeseci, u ulici Vase Miskina, osjetih da me neke vatrene oči prže iz nekog mnoštva ljudi. Prepoznao sam je prije nego što je nestala. Nismo se više nikada vidjeli.

Bio je 29. novembar valjda 1970. praznik – Dan Republike Jugoslavije. Nas nekoliko iz Raje otputovalo je starim ćirom u Dubrovnik da budalasamo. Tamo sretosmo Šemsu, Šemso Turkić. Bio je sa svojim najboljim drugom, jednim naočitim Sarajlijom i pravim lafom za kojeg smo znali da je skoro poludio zbog djevojke koja ga je ostavila. Šemso mu je pomagao da ga prodje “bolest” i da je zaboravi.

Moja tetka Suada, rahmetli Satka, sestra mog oćuha bila je Vratnička ljepotica. Nakon smrti njene majke usvojila ju je jedna Begovica koja nije imala djece. Begovica je imala kuću na sprat baš na Vratničkom mejdanu. U prizemlju poslovni prostor koji je izdavala jednom slastičaru, a na spratu njen stan. Bosanski prozori sa zarčićima i cvijećem cijelom širinom kuće, a iznutra dugi minder sa jastucima i vezenim ukrasima bili su u suncu i kad nije bilo sunca. Tetka je bila ljepotica i puna sabura, unutrasnjeg mira i blagosti. Bila se udala za jednog poznatog i imućnog Sarajevskog zlatara. Dobili su bili i kćer koju smo zvali Azica. I onda, nekada, pukla je veza, razvod braka, patnje, poniženja, tuga, neprijatnosti. Tetka nije htjela da se miri drugi ili treći put. Tetak se propio. Čitavo imanje je spisko i umro je kao alkoholičar.

Mi Bosanci, mislim i Bosnjaci i Srbi i Hrvati, često gubimo glave u ljubavi baš kao i većina južnjaka u Europi. Naše pjesme opjevavaju te jake doživljaje i osjećaje.

Evo jedne sevdalnike koja metaforama na jedinsten način objašnjava kako mi volimo. Zvonko Bogdan i “Ašik osta na te oči”

Otkud ideja da pišem o ljumorama?

U godinama sam kada mi sve novo, koje bi trebalo biti kognitivno, izgleda banalno, glupo, prosto, primitivno, neznalačko, luk i voda, jeftino; gotovo sve. I onda ako su u pitanju knjige vraćam se klasicima koji odavno nestaju sa polica biblioteka jer nemaju čitatelja. Naišao sam bio u biblioteci na Tolstojevu Anu Karenjinu i pročitao je sa užitkom nakon 60 i malo više godina, po drugi put. Opet sam bio oduševljen tim, pored Knuta Hamsuna, https://sv.wikipedia.org/wiki/Knut_Hamsun , najvećim svjetskim piscem, za mene svakako.

Knjigu Kreutzerova sonata, https://sh.wikipedia.org/wiki/Krejcerova_sonata_(Tolstoj), sam bio izabrao zato jer me je mamila svojom maloćom sa biblotetske police, a onda pogotovu kada sam pročitao siže na švedskom prevodu, na poslednjoj strani korica.

“Krojcerova sonata (rus. Крейцерова соната), poznata i pod prevodom Krajcerova sonata, pripovetka je ruskog književnika Lava Tolstoja, prvi put objavljena 1889. Pripada njegovom poznom stvaralaštvu, to jest, delima u kojima je ruski književnik eksplicitno kritikovao društvo i tematizovao moralne probleme. Kroz mahnito pripovedanje glavnog junaka Podniševa nepoznatom strancu u vozu, čitalac se upoznaje sa okolnostima i razlozima koji su ga naveli da u nastupu ljubomore i gađenja ubije svoju ženu. Pored oštre kritike visokog društva, nejednakosti polova i nepostojanosti braka, Tolstoj, preko glavnog junaka Krojcerove sonate, zauzima vrlo negativan stav prema seksualnosti, smatrajući kako ona kod čoveka pobuđuje životinjske nagone i podstiče zločine, koji se mogu obuzdati jedino dobrovoljnom apstinencijom. Pripovetka je naslovljena na osnovu istoimene kompozicije za violinu i klavir Ludviga van Betovena.” Slušajte sonatu dok čitate? https://www.youtube.com/watch?v=IFKwHCsUKpA

Tolstoj nije bio samo fantastični pripovijedač on je imao fascinantnu inteligenciju i obrazovanje. Svoj svijet je vidio ogoljen u njegovoj banalnoj i pokvarenoj jednostavnosti jeftinih pozorišta. Sve predstave od balova, toaleta, uspravnih ledja oficira i oženjenih pokvarenjaka, maskiranih plesaća u prelijepe haljine i kostime, čarobnu muziku, fatalne poglede, Aladinske plesne sale, sav taj cirkus da bi se svi medjusobno varali gradeći familije, klanove, bordele, kuće sa protokolima,…..

Sada ćemo se vratiti u ta vremena sa muzikom koja je došla sa zakašnjenjem više decenija. Dakle Dmitrij Šostakovič, i Valzer n. 2

Knjiga je probudila u meni neka sjećanja iz mog života, sjećanja o ljubomorama, ljubomorama od slatkih strepnji do paranoja i šizofrenija. Svake godine se desi po nekoliko užasnih zločina zbog ljubomore. Gotovo su isključivo žene žrtve ako se izuzmu rijetka samoubivsta muškaraca.

ŠTA JE LJUBOMORA

Ljubomore se javljaju u vezama koje nastaju gotovo iskljucivo na emotivnim, instiktivnim, sanjanjim i slicnim dozivljajima. Dakle izvan materijalnog i regulisanog svijeta. Takve veze se mogu razvijati i dozivljavati kao negativni psihicki dozivljaji gdje “samozrtva” moze potonuti do zlocina. U ljubavnim nesporazumima u Svedskoj partner razmislja o rjesenju problema; tj. propisima, a prije svega materijalnim konzekvencama kao sto su izdrzavanja, briga i druzenja sa djecom,…..

Ljubomora je kao plijesan na hljebu namazanom najsladjim dzemom.

Ljubomora je osjećaj tjeskobe koji se javlja u situacijama kada primijetite da postoji netko ili nešto što ugrožava vašu vrijednost i status kod druge osobe. Ljubomore su i imaginarne kao odbrana od osobnih promasaja ili nesposobnosti. ljubomore se često doživljavaju i kao osjećaj nezahvalnosti od voljene osobe. Prima poklone i pažnju, a nikada ne uzvraća.

Ljubomoru pokreću strahovi. Možda se bojite da će vas partner ostaviti ili vam biti nevjeran. Ovi strahovi mogu proizaći iz vaše nesigurnosti oko vaše veze i je li ona doista stabilna. Ljubomorna osoba često provodi puno vremena tražeći znakove da je strah da će biti napuštena ili odbačena opravdana.

Ima više “ljubavnih” ljubomora: “- Romantična ljubomora: Zasnovana na stvarnim ili zamišljenim pretnjama romantičnoj vezi. Može postojati istorija neverstva ili flertovanja; međutim, ovo takođe može biti zasnovano isključivo na nesigurnostima. – Racionalna i reaktivna ljubomora: Zasnovana na nečemu konkretnom, kao što je neka vrsta dokaza (npr. inkriminišuća tekstualna poruka) koja vodi do sumnji koje su zasnovane na stvarnosti. – Seksualna i sumnjiva ljubomora: Zasnovana na strahovima da je partner možda varao ili da je uključen u neprikladnu komunikaciju. – Patološka ljubomora: Zasnovana na iracionalnosti i verovatno dolazi sa komorbidnom dijagnozom mentalnog zdravlja.”

Postoje situacije kada je ljubomora normalno osećanje, jer je izazvana povređenim dostojanstvom, ali kada za nju nemamo stvarni razlog, teško da je reč o dokazu ljubavi, već se radi o patološkoj ljubomori koja uništava vezu.

„Uveče kad pristigne s posla, večeramo i on legne, čim se uverim da je zaspao, preturim mu sve džepove, pretražim po mobilnom telefonu i tabletu. Dok se priprema za posao, pratim da li tog dana oblači nešto posebno, da li posvećuje više pažnje higijeni nego inače. Bilo kakvu promenu u ponašanju tumačila sam kao dokaz neverstva”.

“Pažljivo ste odabrali toaletu, bili kod frizera, našminkali se i, evo vas u restoranu na večeri sa svojim partnerom. Prigušeno svetlo, prijatna muzika, ljubazno osoblje, dobra hrana i vino. Sve je kako treba, dok vaš spokoj i lepo raspoloženje ne pokvari devojka za susednim stolom, u društvu svojih prijateljica, koja upućuje zavodničke poglede vašem partneru. I sve bi i dalje bilo u redu, da on ignoriše tu devojku i nastavlja da vas gleda zaljubljeno. Ali, on koristi svaki trenutak kada vam je pažnja usmerena na tanjir, da razmeni koji osmeh s njom. Tu i tamo hvatate i njegov uzdah, sleganje obrvama, meškoljenje na stolici, češanje po glavi… I, eto drame.”

Naravno, postoje situacije kada je ljubomora potpuno normalno osećanje, jer je izazvana povređenim dostojanstvom, ali kada za nju nemamo stvarni razlog, reč je o patološkoj ljubomori.

KAKO PROTIV LJUBOMOE?

1. Prvo se preispitaj sam/sama da li je uzrok ljubomori tvoja neka slabost ili podredjenost ili neispunjenje nekog obećanja ili… Dakle prenos svoje osobne slabosti na partnera. Ne tretiraj partnera kao svoje vlasnistvo. Ne očekuj da će partner ograničiti svoj život kako bi smanjio tvoju nelagodu ili ljubomoru.

2. Pričaj otvoreno i racionalno sa partnerom. U ljubomorama nema pobjednika. Sigurni gubitnici su uvijek djeca, a onda familijarna, društvena i radna okolina. Pokušajte promijeniti komunikacije i rutine u vezi koje proizvode sumnje. Pokušajte pokazati svakodnevnu bliskost izmedju sebe. Na kraju krajeva bolje je u miru razvrgnut zajednicu nego da neko dublje i dublje tone u patnjama i da kraj moguće postane tragičana na neki način.

3. Pokušajte primiti pomoć od psihologa – terapeuta, eventualno bliskih prijatelja ili rodbine. Onaj koji pati od ljubomore se nema čega stidjeti. Tu se ne radi o razumnim mjerilima vrijednosti, radi se o unutarnjim doživljajima.

Ovo gore napisano podrazumijeva da se ljubomore temelje samo na sumnjama.

Poznavao sam više konkretnih slučajeva gdje je bila nesporno dokazana nevjernost, najčešće sexualna nevjernost, ali su veze nastavile da žive. Neki su uspjeli izgraditi svoj mali zasebni svijet u vezi, naći svoj mir, uprkos nevjerstvu te nastaviti živjeti u zajednici. Neki su se muškarci doslovno “ugasili”, samo su vegetirali u privatnim komunikacijama. “I ništa neće dušu da zapali, ko je ljubio taj ne ljubi više, izgorjelog niko ne zapali”, pomoglo bi stanje prema ovom Jesenjinovom stihu.

Upoznao sam bio nekoliko zena koje su u nevjerstvu svog supruga oslobodile sebe u emotivnom i sexualnom smislu i zivile svoja vlastita nevjerstva kao nesto lijepo i normalno, mozda u pocetku kao osveta, a onda vjerovatno kao alibi …. Bile su to sve prvo majke, a zatim visokoobrazovane žene sa dosta uspješnim poslovnim karijerama. U “mojoj” Švedskoj žene liječe svoju ljubomoru sexualnim nevjervstom, i to u što kraćem vremenskom roku.

Život je umjetnost i sreća i uvijek tjera na borbu. Najbolje je kad je osoba svjesna realnosti i zna procjeniti šta je najbolje da se uradi, odnosno koji su gubici manji te da ima hrabrost i odvažnost da primjeni te svoje spoznaje.

Kao sto sam već navodio dese se užasni zločini koji u osnovi imaju ljubomoru. Mnoge su žrtve prethodno tražile zaštitu, ali pokvarene, glupave i lijene administracije i policije kao ne žele da se upliću u privatne stvari partnera i roditelja te na taj način saučestvuju u tragedijama. A onda i propisi više štite agresora i idiota nego ugrožene. Ugrožene seli i skriva vlast dok agresor nastavlja živjeti normalno. Ili siledžija ne smije priči bliže ugroženima od 100 metara razdaljine. Pa dovoljo je da ga isprepadani vide i na 300 metara pa da doživljavaju strahove. Siledžije bi trebao prinudno iseljavati, visoke kazne automatizovati te zaduživati roditelja -siledžiju alimentacijama i nužnim troškovima izdražavanja djece za cijeli život, odnosno dok ne isplati dug državi.

Nisam zadovoljan sa ovim mojim prilogom i ne osjećam se najbolje. Tema je previše naporna, preširoka i individualna. Gotovo da sunca nema. Zato ću ga završiti sa jednom divnom ljubavnom pjesmom, koja ne poznaje ljubavne jade, koja paše mojim divnim godinama i mom svijetu.

Dakle Charles Aznavour i T*aimer

p.s. Dok sam radio u Direktmobleru znao je navratiti jedan postariji Šved, prijatelj gazde, sa kojim sam bio uspostavio gotovo pa prijateljske relacije. Penzioner, imao je nekada veliku firmu za alarmne uredjaje kako za kuće i imanja tako i za preduzeća. Bio je bogat, uvijek elegatno obučen i sa šeširom koji je kompletirao njegovu gospodsku vizuelnu osobenost. I onda je bio napokon pronašao ženu svog života. Jedna prelijepa Italijanka. Krstitli smo je sa “Grofica” tako se oblačila i imala je takve manire. Bili su par za umjetnička ulja. Nakon kratkog poznanstva počeli su zajednički život u njegovoj vili. Jednog zimskog jutra dodje on sam kod mene i traži savjet kako da pomogne svojoj izabranici. Ona se naime doslovno smrzavala u Švedskoj. Prodao sam mu dva naša najbolja kreveta sa daljinskim i dva električna madraca (šilteta sa grijanjem). Nakon nekoliko mjeseci navrati on na kafu i priča, Seli se u Tajland, tamo je uvijek vruće i ljudi su prijatni. Znali su se ponekad javiti telefonom. Uživali su u Tajlandskoj klimi i bili sretni.

ŽUC

Imao sam valjda 10 ili 12 godina kada sam jednog jutra nakon budjenja saznao da je moja majka imala napad žuči prethodne noći i da ju je očuh vodio u hitnu pomoc. To je bila moja prva spoznaja o bolesti žuči. Ne sjećam se da je moja majka imala ozbiljnijih problema sa žuči kasnije za svog života.

Bilo je to početkom ili sredinom osamdesetih kada smo Škrba (Škrba Nenad), dragi šeret i prijatelj, Predo, (Tanasijević Predrag), tada moj kolega inspektor rada i ja išli nešto intervenisati za Škrbu. I onda kada smo se vraćali prisili nas Škrba da svratimo kući njegovih roditelja gdje nas je čekala njegova majka sa ugošćenjem. Roditelji su stanovali na Grbavici I. Bilo je veoma prijatno i ukusno! Škrba je očito naslijedio izraženu humoristicnost i veseli pogled na život od svoje majke. Veoma vesela i prijatna Slavonka koja nam je pored ostalog, pričala da je bila operisala žuč te nam pokazala jednu manju teglicu punu odstranjenim žučnih kamenaca. Kamenci su podsjećali na kukuruzno zrnevlje. Bili su zrele veličine i bilo ih je puno.

Haj´mo sada prije prelaska na moje probleme sa žuči poslušati jednu sevdalinku koja je bila veoma draga mojoj majci. Dakle, “Jutros mi je ruza procvjetala” u izvodjenju Milice Vojinovic

Bilo je ljeto 2017 kada me je jedne noći probudila bol u gornjem dijelu stomaka. Pokušao sam prepoznavati stare stomačne probleme i bolove naročito iz vremena mog Sarajevskog života kada sam na poslu veoma često živio stresove zbog prevelikih ambicija, u slobodno vrijeme igrao karte, švalerao se, a skoro svaki dan pio i jeo u nekom od Sarajevskih restorana. I sve to uz mnogo kafa i cigareta. Svaki dan. Tablete protiv kiseline u stomaku, komad suha hljega, voda, čaj od kamilice,….. ništa nije pomagalo. Bol je trajala kao neki neprekidni ubod. Otišao sam kod svoje doktorice, a ona me nakon pregleda uputila u Hitnu pomoć (Akuten) u Sodersjukhus. Tamo su izvšene neke pretrage, bol je prestala nakon nekoliko sati te sam pusten kući. Dobio sam bio kao prevenciju neke tablete protiv bolova te savjet šta da radim u slučaju da bolovi ne prestanu nakon trece tablete u tijeku od 1,5 sati. Bolovi se nisu vraćali! Nakon nekoliko dana dobio sam poziv za ultrazvučni pregled žuči. Imao sam jedan kamen promjera 1 cm, nekoliko manjih kamenčića i puno pijeska u žučnoj kesi. Uzrok bolova koje sam bio imao bilo je začepljenje žučnog kanala.

I onda su prolazile godine, pazio sam da ne jedem hranu koja može prouzrokovati žučne probleme, živio jedan uglavnom zdravi život, “doš`o tobe” kako bi stare Sarajlije znale podjebavati.

U augustu 2023. godine dobijem bolove u stomaku i završim u Hitnoj pomoći u Sodersjukhus. Bio sam čitavu noć na posmatranju, izvršene su bile neke akutne pretrage, bolovi su prestali ujutro. Doktorica nije sumnjala na žuč, poslala me kući sa više usmenih uputstava i savjeta. Moj ambulantni doktor, po uputama doktorice iz Hitne pomoći poslao me je bio na nekoliko posebnih ispitivanja stomaka, ali ne žuči. Čitav mi je stomak bio istražen temeljito pa i žuč, ali na moj zahtjev. Jedino što je bilo moglo prouzročiti bolove bili su nejasni (mutan sadržaj) sadržaji u žučnoj kesi. I prvi i drugi put u Hitnoj pomoći rutine su bile da se čeka da bolovi prestanu ili da se stanje pogorša pa da me onda uzmu ozbiljno u obradu uključujući i hirurški zahvat.

Krajem augusta 2024 dobijem povremene bolove u gornjem dijelu stomaka, urin mi je bio žuto-zelene veoma intenzivne boje, osjećao sam se veoma čudno. Kontaktiram moj ambulantu i dobijen prekoredno vrijeme za pregled sljedećeg jutra. Primila me jedna “japanska” doktorica. Nakon pregleda i nekoliko pretraga urina i krvi reče mi da trebam ići u Karolinsku bolnicu u Huddinge. Sodersjkhus je bila na udaljenosti ca 5 km. od ambulante, ali je ona na svoj način insistirala da me prebace u Karolinsku bolnicu koja je bila udaljena ca 20 km. Naručila mi je bila uz uputnicu i bolesnički prevoz. Pošto sam bio došao na pregled sa svojim autom dogovorismo se da ja ostavim moje auto kući pa da dodjem gradskim prijevozom do ambulante odakle ću biti prebačen do bolnice. Parkiram auto udjem u stan da uzmem uzase predvidive potrebne stvari za boravak u bolnici te uzmem krišku dinje iz frižidera. Istog trena dobio sam užasne bolove u gronjem dijelu stomaka. Hitna pomoć je došla za dva-tri minuta. U ambulantnim kolima sam dobio nekoliko doza morfija protiv bolova. Bolovi su popustili, smirio sam se. U bolnici su odmah započeli sa pretragama. Nakon dva dana i svih mogućih pretraga dijagnosticirana mi je upala žučne kese sa žučnim kanalima i jednog dijela jetre. Tri noći zaredom imao sam veoma teške bolove, jedne noći sam primio 5 doza morfija. Nisam ništa mogao jesti. Infuzije, intravenozni antibiotici i drugi lijekovi. Nakon dijagnoze sačinjena je bila procjena da me odmah ne operišu, bilo bi veoma rizično. Odlučili su prvo da mi urade ERCP zahvat. Bio sam pod narkozom, Kroz usta su došli do moje žuči, snimili stanje i očistili žučne kanale od kamenčića i pijeska. Odmah po budjenju osjećao sam se zdrav. Dogovorili smo se, ljekari i ja, da budem pozvan na kontrolu nakon mjesec-dva i da onda donesemo odluku o eventualnoj operaciji žuči. Nakon sedam dana došao sam kući, smršao devet kila, ali sam vladao sobom i dobro se osjećao. Uz pomoć Ajde, moje kćeri i prijatelja, počeo sam se samorehabilitirati i to veoma brzo i uspješno!

Hajde sada da obilježimo ovu prvu uspješnu etapu u liječenju sa CLAUDE DEBUSSY: CLAIR DE LUNE, MJESEČINA. muzika daje sabur, budi dubinu razmišljanja i kognitivno rezonovanje o životu!

Imao sam kontrolni pregled. Dogovorili smo se da operišem žuč. Bio sam čvrsto odlučen za operaciju najviše zbog mojih godina starosti i želje da preduprijedim situaciju kada se starci umjesto rizicnih zahvata salju u cekaonicu smrti.

Operacije žuči su rutinske nisu tako opasne po život iako je svaki hirurski zahvat u čovječju utrobu životno rizičan. Operisan sam krajem novembra sa operacionom tehnikom koja se zove Laparskopija (LPSC). Prvo je u moju bolesničku sobu došao glavni hirurg i sa crnom marker olovkom obilježio četiri mjesta na mom stomaku gdje će se napraviti prorezi u dijametru od po jednog centimetra kroz koje će ući kamera i alati i kroz koji će se, otvor ispod pupka, izvaditi prethodno odstranjena žučna kesa i druge eventualije. Odveden sam zatim u hiruršku salu gdje sam prvo dobio narkozu, a zatim operisan. Operaciju su izvršili dva hirurga i jedan specijalista endoskopiolog, uz 2-3-asistenta. Moja operacija nije bila rutinska i jednostavna tako da sam se probudio sa kateterom i drenom čija su tanka I poduža crijeva završavala kesama. U jednu se skupljao urin, a u drugu krvava tečnost iz trbušne duplje. Ugradjen mi je bio i jedan stent, jedna mala cijevčica koju će odstraniti u bolnici nakon 2-3 mjeseca. Rane i priključenja katetera i drona me nisu boljeli. Mogao sam se kretati po sobi uz pomoć jednog stalka koji je imao točkiće. Kateter je odrstranjen drugi dan, a dren treći. Otpušten sam kući peti dan. Nisam imao nikvih problema kući i funkcionisao sam gotovo normalno.

Evo sada nekoliko slika iz bolnice:

Liječnik iz otpusne vizite mi je rekao, “Sada možes sve jesti samo postepeno i u manjim kolicinama u početku.” Sarma u kiselom kupusu, mortadela i pravo pače bili su moje prve instiktivne asocijacije na riječi doktora. Ovaj put nisam puno smršao, bio sam veoma optimističan, radovao se dolasku Heliga lucie (13. decembar), JUL-a. Švedskog Božića, i Nove Godine, počeo maštati o putovanjima, imao veoma lijepe kontakte sa mojom kćeri Ajdom i mojim prijateljima u Švedskoj, vrijeme je bilo veoma lijepo!

Sada ćemo zaokružiti ovu važnu etapu u mom životu sa najdrazim, mojim vječnim pjevaćem i jednim njegovim starim hitom “Uživaj u životu”, dakle, Julio Iglesias i “Gozar la vida”

IVO ANDRIĆ, https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Andri%C4%87

Poziv za operaciju dobio sma 40-ak dana unaprijed. Bio sam veoma čist u glavi, nekako visoko svjestan, samouvjeren, odjednom sam sve percipirao bez nekih surogata. Otišao sam u biblioteku, ugledao specijalno izloženu knjigu Na drini ćuprija od Ive Andrića, izdanje staro 20-ak godina. Posudih knjigu kako bih u svom osobno čistom stanju preispitao moj lični odnos prema Nobelovcu.

Nisam nikada volio Ivu Andrića. Smatrao sam da je šovinista i da je sa najcrnjih velikosrpskih pozicija nazivao današnje Bošnjake – Slavene, a bivše Titove Muslimane, muslimane i neopredjeljenje, Turcima ili domaćim Turcima. Jeli to bila cijena njegovog srpstva i dobivenih visokih službeničkih položaja u Staroj Jugoslaviji? Vjerovatno jeste, ali u Titovoj Jugoslaviji, a pogotovo u vrijeme kada je dobio Nobelovu nagradu morao je ponuditi objašnjenje, ispriku i izvinjenje današnjim Bošnjacima što je na njih stavio etiketu koja je prouzrokovala masu zločina i razaranja. Sa Nobelovom nagradom je postao svjetski pisac i bilo je za očekivati da će taj svoj trgovački grijeh objasniti te zatražiti oprost od današnjih Bošnjaka. Bilo je za očekivati i zbog njegove osobne historije. On je rodjen u Travniku, u jednoj čisto katoličkoj porodici, rodjen je dakle kao Hrvat, a postao je svojom voljom Srbin. Ne znam i nisam istraživao da li je postao vjernik – pravoslavac. Važno je napomenuti da se u jednom osobnom nedefinisanom periodu opirao svom hrvatstvu i katoličanstvu i to veoma oštro pa i javno. Još ću napomenuti da je Ivo Andrić bio Jugoslavenski ambasador u Berlinu kada je Kraljevina Jugoslavija (25. marta 1941.) potpisala sporazum o pristupanju Trojnom paktu Hitlerove Njemačke, Musolinijeve Italije i Japana.

Imao sam trinaestak godina kada me je, i sviju nas u Sarajevu, obradovala i učinila ponosnima vijest da je Ivo Andrić, pisac, Sarajevski gimnazijalac, dobio Nobelovu nagradu za književnost – bila je to 1961. godina. Roman Na Drini ćuprija je priča o Višegradskom mostu od izgradnje pa nekoliko stotina godina potom. Svi vazni Europski dogadjaji su se prelamali kroz Visegradski kraj, mali gradic i preko njegovog mosta na granici izmedju Austro-Ugarskog carstva i Srbije. Inače cijeli književni opus Ive Andrica su djela o Bosni njenim ljudima i dogadjajima. Zato je veoma logično reči da je on Bosanski pisac.

Slaveni su se naselili na područje bivše Jugoslavije u sedmom vijeku. Imali su svoj jezik, tradicije i svoju autohtonu vjeru. I onda su geografija i komšiluk učinila da su jedni postali Slovenci katolici, da su jedni postali Hrvati katolici, da su jedni postali “Bošnjani” svoji domaći kršćani (Bosanska crkva, Bogumili), ali i katolici i pravoslavci, da su jedni postali Srbi pravoslavci, da su jedni postali Crnogorci pravoslavci te da su jedni postali Makedonci pravoslavci. I onda je Bosna definitivno osvojena od Turaka, 1463. godine. Turska religija je bila islamska. Mnogi Bošnjani svih zatečenih religija su primili islam jer im je to grantovalo bolji život. Turska je zahavljujući svom državnom sistemu rasla i razvijala se više od 700 godina i historijski gledano bilo je jedno od najdugovječnijih i največih carstava u istoriji naše civilizacije. Sistem je bio vazalski, spram vremena, okrutan ali tolerantan za sve nacionalnosti i religije. Sve novoosvojene države imale su ogranicenu unutršnju samostalnosti kojom su rukovodili uglavnom domaći muslimani, a vrhovna vlast pripadala je Sultanu u Carigradu koji je osim svjetovne imao i specifičnu ulogu u vjerskoj vlasti nad muslimanima.

Pola te bogate nagrade pisac je dao za razvijanje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Kao Nobelovac, Andrić je postao sveprisutan sa svojim književnim djelima, a naročito svojim romanom Na Drini ćuprija. Djelo je postalo obavezna literatura u srednjim školama.

Višegradki most je izgradjen izmedju 1566. i 1571. U Bosni su tada živjeli katolici, pravoslavci i muslimani. Podeblju knjigu sam pročitao preskake. Tražio sam dijelove koji su se spominjali u tadašnjim medijima i kulturnom životu bivše Jugoslavije. I našao sam bio inserte o otimanju djece za janičare, odvažnim i čojstvenim Srbima, promiskuitetnim i pomalo jeftinim “domaćim Turcima”, promoćurnim Jevrejima, opakim Turcima – askerima i Romima (Ciganima), Ćorkanu – ludom čaloviji, Lotikinom hotelu,…… Pročitao sam i da je most izgradio Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Kao dječak iz Bosne. Bio je otet od svojih roditelja i odveden u janičarsku školu. Taj dječak, rodjen 1506.(?), je od 1543. godine obavljao više najvisih dužnosti u Turskom sultanatu da bi 1565. godine posta Veliki vezir i tu dužnost obavljao do svoje smrti, godine 1579. Služio je za vrijeme tri sultana. Dakle tih davnih godina u jednom carstvu za vrijeme tri sultana mogao je jedan podanik drugačijeg porijekla i drugačije prvobitne vjere obnašati najviše funkcije vlasti. To se nikada nije desilo na područjima bivše Jugoslavije. I nije samo izgradio dugovječnu i velelpnu ćupriju, Mehmed-paša Sokolović je preko Vakufata -zaklade ili zadužbine – u Madjarskoj obezbijedio dugotrajne novce za njegovo održavanje.

Haj´mo sada moje dugogodisnje gorčine sprati sa jednom od najljepših sevdalinki, U lijepom starom gradu Višegradu u izvedbi Abdulaha Fejzica, amatera i meraklije. Odvrnite zvučnike do kraja!

U svom najnovijem čitanju Na Drini ćuprija, sa čistim zdravim razumom i objektivnom pameću učvrstio sam svoj sud o Ivi Andriću kao šovinisti i lošem čovjeku. I ovdje ću konstatirati da se te njegove negativnosti historijski uklapaju u mnoge, samoproducirane sudbine bosanskih otudjenih ljudi koji su se prodavali, inatili, svetili te srali na svoje prošlosti, tradicije, dakle na svete konstante svih historija. Zato ću reči da je Ivo Andić bio Bosanski i po tome.

Ivo Andrić je bio visoko školovan čovjek. Studirao je i u inostranstvu. Ta njegovu visoko školovanost i obrazovansot je potvrdjena i u njegovom romanu Na drini ćuprija. Ovoga puta sam proćitao dijelove koje sam prvi put preskakao, a koji su govorili teoretski o državnim uredjenjima, tržištu i ekonomijama i nekim Zapadno-Evropskim tradicijama. Kroz turske dogadjaje čitalac uči o funkcionisanju orijentalno-feudalnog, Turskog sistema. Kroz austro-ugarske dogadjaje o funkcionisanju srednje-europskog, zapadnog društvenog i političkog sistema. Dogadjaje u Višegradskoj čeršiji za vrijeme turbulentnih vremena Andrić oslanja na teoretske postavke iz ekonomije koje još i danas žive. Logika tržišta, uzroci inflacije, finansijski život i uslovljenost, ekonomske medjuovisnosti,…. Inače Pisac na majstorski način sučeljuje orijent i zapad, promoćurne i promiskutierne ljude sa obje strane i njihove borbe za preživljavanje.

Ja se poslije poslednjeg rata izjašnjavam kao Bosanac i osjećam se kao Bosanac. Govorim i pišem Sarajevskim jezikom i nečesto namjerno miješam i bosanske i srpske i hrvatske riječi za isti pojam, a i zbog zajebancije. Volim Bosanski obični svijet sve tri religije, onaj familijarni i uredjeni svijet koji je živio svoje tradicije na privatan način, respektovao komšije, a naročito drugih vjera i nacija, te tražio razloge za zajedničko življenje, a ne pljačkanje, otimanje i razaranje. Taj Bosanski narod u onoj divnoj Bosni živi u mom srcu! Koliko će i šta ostati od njega vjerovatno ja neću doživjeti da se osvjedoćim. I baš mi je drago zbog toga! Ali ja imam jedan san, prije svega da se ljudi u Bosni prestanu ubijati, pljačkati, uništavati, lagati te da Bosna ostane i živi u svojim tradicionalnim miroljubivim, starim i vječnim ljepotama! I svakako da Velika Srbija i Velika Hrvatska prestanu razvaljivati i dijeliti Bosnu i Hercegovinu.

Zato ćemo sada poslušati Ja Imam jedan san dakle Švedska vječna ABBA

ŽIVOT JE LIJEP KAD NISI SLIJEP,…….

Prošle (2024.) godine sam dva puta bio u bolnici. Oba puta sam se liječio na odjeljenju koje se zove, slobodno prevedeno na našem, Akutne traume i akutne operacije, akutna = hitna, medicinska trauma = stanje osobe u kojem se ona ne može sama uspješno boriti za ozdravljenje ili svoj život. To je jedno veliko i tehnološki veoma opremljeno i organizovano odjeljenje u jednoj od najboljih Švedskih bolnica Karolinska univerzitetska bolnica. Pacijenti su uglavnom veoma stari i teški bolesnici. Ja sam u oba slučaja bio veoma koncentrisan i prisutan, mnogo se kretao po dugim hodnicima, nekoliko puta posjetio kuhinjski restoran, sa pažnjom gledao televiziju, imao veoma lijepe, a ponekad i vesele kontakte sa osobljem, izvršavao sve medicinske preporuke, a narocito jake preporuke,….. pričao na telefon i imao nekoliko kratkih posjeta. Ja, dva puta sam se svadjao sa noćnom smjenom. Dodju direktno iz nekog ugostiteljskog objekta, sa žvakačim gumama u ustima, nagizdani i onda bi najradjije da spavaju, a ne da pomažu pacijentima. Jednu sam takvu upornu istjerao iz svoje bolesničke sobe. Nagledao sam se i naslušao u živo mnogo teško bolesnih ljudi. Meni je najteže bilo tri noći za vrijeme mog prvog boravka kada sam imao užasne bolove u stomaku. Bolovi su trajali dok medicinska sestra nije došla, 1-2 minute i onda dok višedozno i etapno injiciranje morfija nije počelo davati efekte, možda desetak minuta u prosjeku.

I onda pogledam kroz prozor, odgledam neku optimističnu emisiju na televiziji ili telefonu, imam svakodnevne telefonske kontakte sa Ajdom, emotivna briga kćeri te realni i stvarni život, kontakti sa nekoliko prijatelja, a najvažniji i svakodnevni sa Leffeom (Leif Larsson), moj švedski prijatelj sa kojim godinama razmjenjujem zajebancije i dosjetke na račun stanja u Švedskoj i svijetu. Leffea sam preveo na Sarajevski mentalitet tako dobro da me često prevazilazi u zajebancijama, isto smo godište. I onda razmišljam o putovanjima, godišnjem odmoru, obilasku mojih Štockholmskih mjesta, specijalnoj hrani, Matinoj lozi, vinu Pinot grigio, i onda konstatiram kako je život lijep, lijep dok traje u mojoj osobnoj mjeri, pogodovanju, izboru, raznovrsnosti i jednostavnoj normalnosti. Noramalno je da zapažaš i budeš sretan i kad čuješ ptičicu da cvrkuće kad vidiš cvijeće, pomirises ga, kad vidis i cujes lijepu ženu, te osjetiš miris kiše ili bjelinu snijega pa na dalje.

Ta mi se Djelina (Djelo Jusić) pjesma periodično probudi u glavi, doleprša pa odleprša, probudi u meni vječnu konstataciju da je život lijep, zamiriše mi Dubrovnikom, njegovom ljepotom, slobodarstvom, a najviše njegovom pameću koja ga je darovala da uživa u slobodi i svojoj pasajućoj kreativnosti stoljećima okružen aždahama, Mlecima, Turcima pa i Bosnom. Pjesma je veoma lijepa i melodijski i tekstualno, ali do danas nije našla pravog izvodjača i možda pravi aranžman, mislim ja. Evo dakle te Djeline pjesme uživo, Život je lijep u lijepom izvodjenju Gordane Marković i Alena Đurasa, a evo i lajka za istu pjesmu u instrumentali Zivot je lijep

Pisao sam o tome negdje na ovom blogu da je Edvard Kardelj napravio teoretski najbolji društveni sistem kojeg je Titova Jugoslavija pokušala ostvariti u živo, sistem drustvenog samouravljanja. Sistem je dobrim dijelom živio na kreditima i nije uspio jer su ljudi htjeli sve dijeliti, a nista zajednicki investirati u buducnost. Sistem je naime imao jednu veliku manu, zasnivao se na racionalnom, skromnom i postenom covjeku. Medjutim covjek je bio i ostao instiktivna grabezna zivotinja. Racionalnost, pamet, postenje, humanost,…… vrijede do mogucnosti za pljackom, otimanjem, puhakanjem, vladanjem nad drugima,….. – naravno rijec je o vecini, a ne o svim ljudima.

Prije nekoliko godina zapamtih jedan komentar u nekoj diskusiji od uvažene i čuvene filozofkinje Hannah Arendt, https://sv.wikipedia.org/wiki/Hannah_Arendt . Tema je bila razvoj automobilizacije ljudi. Automibilizaciju bi neko iz svemira vjerovatno tumačio kao jednu vrstu mutacije (evoluiranja, metastaziranja) ljudi. Automobili su postali neki oklopi, ljuske u očima svemiraca, kao oklopi kod mase insekata. Taj njen komentar je šmelcovao razne prethodno zapamćene slike i inserte sa živim slikama organizovanih i veoma organizovanih i ratobornih mrava i nekih drugih insekata u mojoj glavi tako da ja dosta često uspjevam gledati i tumačiti sam sebi mnoge pojave u savremenom svijetu iz svemirske perspektive, kao neki superioran svemirac, baš tako. Sigurno su svi čitaoci bloga nekada u svom životu gledali naučne programe o životu i ustrojstvu marava ili nekih drugih insekata. Organizovanost i uredjenost Japana neodoljivo podsjeća u nekim segmentima na uredjenost i organizovanost mrava. Zamislite uporedivog Trumpa u Egipatskim gaćama, sa visoko uzdignutim maćem koji kao neka bubašvaba juriša na Grenland. Zamislite osvjetljene velike gradove noću koji iz svemira mogu podsjećati na plijesan ili micelij. Zamislite birokratsku EU u Briselskim palatama gdjeparaziti, lijeni i poltronski mravi uglavnom spavaju, igraju se sa skupim digitalnim opremama, gizdaju, govore smiješni engleski i dobro žive, a onda važno otkrivaju neke gluposti kao najnovije zatvarače na plastičnim bocama.

A ljudi su od razmnožavanja i kratkih godišnjih nagona razvili to u svakodnevno uživanje u seksu i perverzijama. Uživanja, beskonačno uživanje kao cilj. Isto kao i sa hranom koju su ljudi od nužnosti za preživaljanje pretvorili u nebrojene varijante uživanja i maštanja. Životinje u revirima imaju samo jednog gazdu koji je najjači, najljepši i najmudriji. Ljudi danas imaju svakodnevna takmičenja za ulogu gazde i raznim disciplinama i na raznim nivoima. Taštine i bolesne ambicije su stavile u zadnje redove bivstvovanih ciljeva, osobne, primjerene, željne, normalne i svakodnevne ciljeve sretnog i lijepog života.

Veličina Karla Marksa je bila u tome što je u svojim učenjima i djelima uvijek polazio od čovjeka koji uvijek mora prvo da obezbijedi svoju egzistenciju (hranu odjeću, stan,..) i produženje vrste pa onda sve drugo. To je napisao jedan veliki filozof čije sam ime zaboravio. Marks je kroz evoj Kapital pokušao dati osnove društvu čiji je cilj da svako doprinosi prema svojim mogućnostima, a da dobija svako prema vlastitim potrebama.

Preduboka i prevelika je voda objasniti i napisati šta je to lijep život, ali ima jedna odrednica koju čovjek spozna u starosti ili ako je teško bolestan. Zdravlje i svjestan život omogućuju da čovjek shvaća i živi lijep život. Da se raduje lijepim običnim stvarima iz okruženja i da uživa u njima, od prirode preko umjetnosti pa do putovanja i veselih dogadjaja. To traje i obnavlja se. To traje i bodri. I onda svaki čovjek koji uživa u ljepom životu mora imati svoj vlastiti “revir” i vlastitu mjeru. Mnogi su prerano otišli zbog pretjeranog žderanja, neki zbog vijagre, neki zbog pretjerane pohlepe, neki …….

Evo sada moje dvije slike, decembar 2024, dakle nakon operacije. Jedna je sa Ajdom iz Gamla Stana, Štockholmske Baščaršije, a druga iz jednog restorana. Život je lijep!

Moja kćer Ajda, koja radi u UNICEF-u, priča mi prije nekoliko nedjelja da je Švedska grupa ABBA još daleke 1979 godine poklonila sve buduće naknade za izvodjenje svog velikog hita, pjesme Chiquitita, UNICEF-u, odnosno djeci svijeta. Zato ćemo se oprostiti od ovog priloga sa tom pjesmom i ne samo zbog poklona nego i zbog poetske poruke, https://www.lyrics.com/lyric-lf/300792/ABBA/Chiquitita

Prvu godinu poslije pandemije izabrao sam bio Trogir za ljetovanje zbog blizine mjesta Splitskom aerodromu. Osjećao sam se nesigurno oko puta pa sam putovanje organizovao sa mojom kćeri, Ajdom i njenim momkom, oni u svoj, a ja u moj apartman, oni na otoku Čiovo, a ja u starom gradu Trogir. Pandemija je bila uselila u mene nesigurnost i bojazan da ću moći sam prevazići moguće izazove prilično složenog puta. Medjutim SAS je štrajkovao baš u naše vrijeme kupljenih avionskih karata pa od putovanja nije bilo ništa. Uspjeli smo na vrijeme otkazati naše apartmane bez troškova i dobili smo nazad novce za kupljene karte.

Sljedeće godine sam namjeravao sam putovati u Trogir, kupio sam bio jeftino avionsku kartu nekoliko mjeseci unaprijed i rezervisao jedan apartman. Nesigurnost i strahovi u vezi puta me nisu napuštali uprkos svim mojim pokušajima da odagnam tu pandemijsku patologiju. Nisam bio uspio, otkazao sam apartman na vrijeme i bez troškova, a novci za kupljenu avionsku kartu su mi propali.

Prošle godine sam putovao u Beč. Aviovožnja je trajala samo 2 sata i mogao sam preko interneta do detalja razraditi putovanje i moguće izazove. Bilo je veoma uspješno, bez ikakvih problema i veoma prijatno putovanje. Samopouzdanje mi se vratilo u totalu.

I onda ove, 2024 godine, opet Trogir, opet kupljene avionske karte, opet rezervisan apartman u starom gradu Trogiru. 26. juna sam bio doletio u Split te se nakon pola sata smjestio u moju rezervisanu sobu. Ovaj put sam rezervisao dvokrevetnu sobu sa kupatilom, erkondišnom, zvucnom izolacijom, frižiderom i kuhalom za čaj. Koncept je bio da ću ručati negdje u nekom restoranu, a doručkovati u sobi. Moje večere su se posljednjih godina dešavaju najkasnije u 18;00, sa sastoje se od čaja i nekog laganog sendviča ili neki suhi kolač ili….

Trogir, Stari grad, hiljadugodišnja jezgra, se nalazi na jednom manjem ostrvu izmedju Dalmatinskog kopna i otoka Čiovo. Ljubičasta strelica pokazuje moj apartman.

Malo je reči da sam bio fasciniran Starim gradom Trogirom, njegovim hiljadugodišnjim urbanim i arhitrkonskih ostvarenjima i savremenim življenjem tog jedinstvenog grada. Nigdje betona i betonizacije, nigdje narušavanja arhitentosko-urbanog sklada, nigdje “modernih” dijela armije savremenih arhitektonskih nakaza koji ubijaju čovječije mentalne potrebe, historiju i kulturu! Tjeskoba Starog grada Trogira je živjela umjetnost, ljepotu, uzvišenu inovativnost i šarm. Bio sam oduševljen i sa Trogiranima, veoma ljubaznim, smišljenim i kulturnim ljudima.

Trogir, https://sv.wikipedia.org/wiki/Trogir , “Povijesna jezgra Trogira nalazi se na otočiću između kopna i većeg otoka Čiova. Moderni grad prostire se sjeverno i južno od zaštićene gradske jezgre, koja je cestovnim mostovima povezana s kopnom na sjeveru i Čiovom na jugu.”

“Od 1997. godine povijesna gradska jezgra Trogira nalazi se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.[4] Prema opisu UNESCO-a, centar grada bez automobila izvrstan je primjer urbanog kontinuiteta.[4] Njegov ortogonalni plan ulica potječe iz helenističkog[4] razdoblja, a tijekom stoljeća dodane su javne zgrade, stambene zgrade i utvrde. Gradski krajolik karakteriziraju starije kamene kuće s ciglastocrvenim krovovima, au središtu grada su romaničke crkve i građevine u stilovima renesanse i baroka. Nekoliko tih zgrada dodano je tijekom mletačke uprave i pripisuju se talijanskim i domaćim majstorima, uključujući Giovannija Dalmatu (Ivan Duknović), Niccolò di Giovanni Fiorentino (Nikola Ferentinac), majstora Radovana i Bonina da Milano. Oko glavnog trga u povijesnoj jezgri (Trg Ivana Pavla II.), koji se nalazi na istočnoj strani otoka, nalazi se nekoliko najistaknutijih građevina Trogira. Povijesna gradska jezgra povezana je s kopnom na sjeveru mostom, a na jugu postoji mostna veza s Čiovom.”

Moj rahmetli veliki prijatelj Šaban Salčinović napravio je bio vilu u Orebiću na fantastičnom mjestu. Bio je to mali, istureni dio kopna u more, malo uzdignut odmah preko puta grada Korčule na Korčuli. Domaći starosjedioci su govorili da to nije dobro mjesto za kuću zbog vjetrova, kiša i oluja, ali Šaban se nije obazirao na te komentare i savjete. I onda dodjoše kiše, vjetrovi i oluje. Sve sobe trokatne vile su bile popljavene, dijelovi krova otrgnuti.

Prije dvadestak godina bio sam sa Švedskom Rajom sa posla nekoliko dana u jednom očuvanom više stolječa starom “Finskom selu” u mjestu Torsby u Švedskoj. Selo je bilo jedan etnički fasntastični hotel sa sobama i kuhinjama u seoskim kućama te okućnicama i pratećim objektima. Sve su kuće, prozori i ulazi bili okrenuti od vjetrova i zimskih snježnih oluja. Vjetrovi su nosili snijeg i hladnoću u slijepa ledja kuća. Svi su ulazi imali zatvorena i komotna predvorja pa onda hodnik iza vrata prema vratima soba i kuhinji. Na taj način su drevni Finci, narod sa hladnog sjevera veoma šparali i pojačavali toplinu i udobnost kuća i šparali ogromne količine drva i rada oko peći.

Ovakve i slične narodne mudrosti, znanja i tradicije, ali i urbano – umjetnička savršensta žive u cijelom Starog gradu Trogiru. Sve je u funckiji sklada izmedju čovjekovog udobnog, kulturnog i ekonomicnog življenja sa prirodom. Sa sjeverne strane ostrva, prema kopnu, odakle zimama dolaze hladni vjetrovi i kišne oluje su u prvoj odbrani parkovi sa velikim krošnjastim drvećem pa onda kuće raznih visina stisnute oko tijesnih ulica i ni jedna nije ista jer svaka se namjestila svom dijelu sunca. Uske ulice idu dužinom otoka i u njima je uvijek hladovina a vjetrići lepršaju cijelo vrijeme i ne daju lošim mirisima, insektima i bakterijama ni da omirišu. A onda sa druge strane ostrva na moru prema otoku Čiovo je široka i raskošna Riva. Tu je prava prijatna mediteranska i morska mikroklima pa se može rasbaškariti, reklo bi se.

Gledam današnje Sarajevo sa neboderima u sredini kotline i masovnu izgradnju kuća na klizištima. Slušam o problemima Beogradjana sa lošim vazduhom, sanitarijama,…. slušam, a ponekad i vidim na ekranu fekalije na ponekim Jadranskim obalama,… Porazno je sve to registrovati i nemoguće opravdati iako je shvatljivo glede tih društveno-političkih sistema, korupcije, porijekla bogataša, opšteg nivoa obrazovanja, škola i doktorata politicara i birokrata.

Čitav odrasli život me uz ljetovanja na Jadranskom moru asocira na nenadmašnog Olivera Dragojevića i njegove predivne pjesme. Ovog puta ćemo poslušati jedan njegovi stari hit koji me podsjeca na mene samog. Dakle Oprosti mi pape.

A ako ima nostalgičara evo i jednog linka sa nekoliko velikih njegovih hitova, https://www.youtube.com/watch?v=q13W1BcrW3g&list=RDq13W1BcrW3g&start_radio=1 Spremajte ručak, slušajte muziku, sanjajte malo i pazite da se ne opržite ili ne daj Bože posiječete.

Smještaj je bio udoban, mediteranski, lijep, na najboljem mjestu, domaćini iz site kuće, obrazovani i veoma predusretljivi i kulturni. Otac i sin dva kapetana turističkih brodova na dužim Jadranskim linijama, gazdarica, gospodja par excellence, snaha požrtvovana majka jednoj predivnoj djevojčici, a djevojčica, sa nepune dvije godine, ništa neću reči samo ću kucnuti u drvo. Nije me fermala ni kada som joj kupio dvije velike kinderčokolade. U godinama sam kada žarko želim unučad, a njih nema i čini se neće ih ni biti. Zato me oduševljaju djeca koju sretnem ili vidim na tv,…..

Bilo je kao i na Booking.com. Nikakve improvizacije, dodatna objašnjenja, ili insinuacije u vezi troskova i slično. Obišao sam bio sve znamenitosti, bio sam u mnogo restorana i kafea, svaki put u drugom, samo sam u jednom restoranu dva puta jeo. Ima bezbroj veoma dobro opremljenih i stilskih restorana u tim uskim ulicicama sa menijima i poslugom na visokom nivou. Inače u svim turističkim objektima pa i kafeima, slastičarnama, muzejima, prodavnicama, biroima,…. rade domaće djevojke i momci od kojih večina ide u škole ili studira, veoma su uljudni, kulturni, uvijek raspoloženi i na usluzi. Oko malog mosta izmedju Otoka i kopna je uvijek gust promet automobila i velik broj turista. Tuda sam prolazio često i nikada nisam uočio ili čuo neku neprijatnost, niko nije psovao ili se derao, automobili nisu nervirali sa svojim dugim sirenama,… Dovoljno je bilo stati na cestu pa da se odmah saobraćaj zaustavi. Moja iskustva sa mnogih ljetovanja u Dalmaciji su mnogo drugačija pa zato i opisujem ovu visoku kulturnu osobenost Trogirana. Ako budem ponovo dolazio u Hrvatsku na odmor biti će to opet Trogir i isti domaćini!

Prvi dan sa išao na Gradsku plažu, ca 600 metara, najdužim dijelom jednim novim širokim molom sa mnoštvom stilskih klupa i interesantnih kanti za odpatke. Bile su i dvije solarne klupe sa USB kontaktima gdje su se mogli puniti telefoni i slično. Klupe su Hrvatski pronalazak od prije više godina i prodaju se dobro u Arapskim zemljama. Plaža je imala sve ljepote i udobnosti za sve one koji se vole kupati, sunčati i uživati. Veliki restoran, iza parking, mnoštvo ležaljki i suncobrana, sitni šljunak, fantastičan pogled, normalne turističke sezonske cijene!

Slijedćeg dana sam tražio i pronašao jednu gotovu tajnu plažicu, odmah u produžetku Rive iza isturenog dijela tvrdjave Kamerlengo. Na nju sam jednom slučajno bio nabasao na netu. Udaljenost, od mog smještaja, mozda 150 metara uskim hladovinama ili mozda 200 metara suncanom Rivom. Bila je mala sljunkovita plaža ispod niskog mola, uredjeni stepenasti ulaz u more sa rukohvatom, nekoliko palmi,… Na dnu mora je bilo ježeva što je garantiralo čisto more. Tu je dolazilo nekoliko domačih vršnjakinja i vršnjaka ili malo mladjih, svakog dana. Preko puta je bila Čiovska luka za jahte. Tu sam se kupao svaki dan te malo i sunčao, sve skupa oko dva sata svakog do podnevne žege. Jednom sam dolazio i dva puta. A onda šetnjom do sobe presvlačenje pa na ručak u neki novi restoran iz uskih sokaka sa najdubljom hladovinom. Imao sam stalnu slastičarnu gdje sam kupovao sladoled, 2 Eure kugla u kornetu, a čaj il negazirani prirodni sok sam uvijek pio u nekom od kafea na Rivi sa pogledom na jahte i more te otok Čiovo. Cijenu sladoleda navodim zbog prošlogodišnjih zgražanja oko cijena sladoleda koje su bile od 3 pa do 5 Eura.

Jedne noći bila je i oluja sa jakom kišom, munjama i grmljavinom. Uživao sam i gledao kroz poluotvoreni prozor sobe. Sljedećeg dan je bila ogromna gužva u Gradu. Mnogi turisti iz okolnih ljetovališta su bili došli kako bi iskoristili dan poslije olujne noći. Bilo je uličica gdje se jedva prolazilo. Mislim da smo se približili vremenima kada će se na neki način morati ograničiti broj turista i posjetilaca atraktivnim destinacijama.

Trogir ima jednu od najboljih present stranica na netu, https://www.visittrogir.hr/hr/tourist . Možete čak i prošetati svim znamenitostima i ljepotama grada, možete birati dijelove grada (pritisnite na 360) fokusirati i sami vrtjeti jer je video u največeg kvaliteta! Sve na stranici funkcioniše besprijekorno!

Za vikend sam imao i jednu Sarajevsku posjetu. Sa nekima se nisam vidio još od moje poslednje Sarajevske posjete, prije desetak godina, a sa nekima od pred početak rata, dakle prije više od trideset godina. Ljetovali su kod rodbine u Splitu. Bili su u Trogiru prvi put i oduševili su se i sa gradom, ali i sa vodićem! Svi smo ostarjeli, ali zadržali kulturu života i uživanja u ljepoti znanja, sjećanja i vrednovanju sitnih stvari koje život znače. Zasjeli smo malo penzionerski u jednom restoranu malo zamezili i popili po čašu bijeloga, svi osim vozača. I onda sjećanje na prošle dane, pa djeca, pa unučad,…… Jedna nije imala djece pa je naprasno postala tužna. Za nju ću sada pustiti jednu davnu narodnu od jedne pjevačice, meni veoma drage jer je pravi ženski kauboj, dobro se karta i jos se uvijek sočno zajebaje, u svojim poznim godinama. Dakle Lepa Lukić i Pevam i tugujem.

Salvador Dali, najkontraverzniji umjetnik i stvaraoc likovnih djela od crteža, ulja, litografije, skulptura od i na najneobičnijim materijalima, https://en.wikipedia.org/wiki/Salvador_Dal%C3%AD imao je veliku izložbu u Trogiru. Mnogo crteža, nakita, figurica, ulja na “krpama” bez ramova,…. Zadržao sam se skoro dva sta upoznavajući ovog majstora umjetničkih “halucinacija” bez kojeg bi umjetnički svijet bio nepotpun. Nisu se smjeli slikati exponati, a nije bilo ni nekih publikacija osim isrpnih tekstova pored svakog exponata. Zaista je vrijedilo posjetiti izložbu!

U prostoru izložbe bio je i jedan izdvojeni dio gdje su prodavani razni prigodni suveniri, Tu sam naišao na mnoštvo malih reprodukcija vrhunskih svjetskih ulja izradjenih prema kustosici, nano tehnikom na specijalnom platnu. Reprodukcije su izgledale savršeno. Mnoga od tih dijela sam bio vidio u originalima. Te su “krpe” služile za čišćenje naočala, sočiva i manjih ekrana. U prvi mah sam to doživio kao skrnavljenje fantasičnih umjetničkih djela i neku vrstu uvrede umjetnosti. Ali bilo je tu i simbolike da se uz pomoć kulture svijet i mediji vide bolje, a onda nije pod moranje da se upotrebljavaju za naznačenu svrhu. Kupio som 7 komada, četiri sam podijelio a dole je slika preostale tri i uputstvo.

Sarajka koja nema djece poklonila mi je jedan USB sa nekoliko originalnih, gotovo privatnih sevdalinki u izvodjenju jedne prave Sarajevske “kućne” pjevačice sevdaha koji se još uvijek sluša na kućnim sjelima, porodičnim i prijateljski okupljanjima, bašćama i drugim malo intimnijim druženjima. Poslušajmo sada Mensuru Bajraktarević i kratku verziju sevdalinke “Pješke”

Odputovao sam iz Trogira sa dva litra loze, kilom originalnog? meda, nostalgijom i sjetom. Nije bilo prilike da se odmor produži. Vratit ću se!

Prilog završavam sa jednom fotografijom jedne spavajuće mačke. Bilo je to na ulazu u Dominikaski samostan.

BELMA

Bila je otmena i lijepa, uvijek sa ukusom dotjerana, lelujavi mirisi diskretnih parfema, susreti kao nježni dodiri, imala je njegovane ruke, plave oči, kosa boje meda, sanjalački smiješak,…. Nosila je djevojačko prezime jedne stare, obrazovane i čuvene Sarajevske familije. Kasnije ću saznati da je u roku završila Pravo pa položila Sudski ispit te postala sudinica. Majkina pametnica, ljepotica i sreća, ponos Familije.

Ali Majkina nježna duša nije imala snage da sudi ljudima i šalje ih na robije. Nije mogla da živi aktivno u tudjim grubim stvarnostima. Napustila je Sud i počela raditi kao pravnica u Sarajevskoj opštini Centar. Prepoznavali smo se na dugim hodnicima Opštine, a za kišnih i mojih žurnih jutara i u tramvaju. Tramvajska stanica Hamam bar, odmah iza Katedrale. Danas je tu lijepo uredjeni Bošnjački institut za koje je novce istovario čuveni Bosanski izbjeglica, gospodin Adil Zulfikarpašić!

Turski hamam, Hamam bar, Kockarnica, Bošnjački institut, a ispred vazda Tramvajska stanica!

Bila je prava moderna pravnica “zapadne orijentacije”. Kod tih generacija pravnici žive pravničke šablone i igraju se pravničke matematike zaboravljajući stvarnost i realni život. Ne zele prejudikatnu samostalnost i odgovornost. Ja sam uvijek stavljao čovjeka i sistem u prvi plan te koristio potpore za šira tumačenja propisa naročito onih nižih koje su donosili birokratski paraziti. Dva puta smo bili na suprotnim stranama u dva predmeta i oba puta je dolazila kod mene te objašnjavala svoja polazišta. Nije me mogla shvatiti.

I onda Belma se udala na radost mnogih. Mladoženja je fino izgledao, obrazovan iz dobre familije. Par iz snova sa raskošnom budućnošću, reklo bi se. Trebao sam ga poznavati, ali ga se nisam mogao sjetiti. Mnogi su ga sa posla poznavali od ranije i imali lijepo mišljenje o njemu.

I onda, onda je Belma rodila sina! Bajka se nastavila! Svi smo na poslu bili radosni. Skupili smo novac i kupili lijep poklon koji su joj uručile njene dvije najbliže kolegice sa posla. Bilo se od ranije udomaćilo da rodilje sa posla navrate sa svojim prinovama nakon nekoliko mjeseci po rodjenju djeteta. Ponosne majke i lijepe bebe koje liče na ……!

Ali umjesto takve posjete počele su dolaziti tužne i uznemiravajuće vijesti. Prvo da je neki problem sa djetetom, a onda da je i neki problem izmadju Belme i njenog muža. Vijesti su s vremenom postali poražavajući fakti. Dijete je imalo neke mentalne probleme u razvoju sa lošom perspektivom da će budućnost moći, na bilo koji način, popraviti nešto. Muž je počeo maltretirati Belmu pa i udarati na fakinski način.

Razveli su se. Muže se pokupio i vratio svojoj majci. Belma je ostala sama da se brine o bolesnom djetetu i njihovoj egzistenciji.

I onda se Belma ugasila. Sretanja nisu bila mangupska, vesela, prijatna,… sve je nekako bilo prigušeno i u sjenama. Sa posla je žurila kući da se posveti Dadi, tako se zvao sin. Nije išla više sa Rajom na rijetke zajedničke derneke na poslu ili kod nekog od kolega kada bi dobio stan ili je bilo poslije vjenčanja, ili,… Uvijek je žurila svom sinu. I onda me jednom pita šta ja mislim da ona smjesti Dadu u Dom za mentalno zaostalu djecu u Pazaricu, 30 km od Sarajeva. Dado je tada mogao imati 10-ak godina i nije bio agresivan. Jedna naša zajednička kolegica sa posla mi je bila pričala kako Belma živi dane. Bila je na poslu i uz Dadu. Otac se nije uopšte brinuo za sina. Mislim da ni alimentaciju nije plaćao. Nije dobijala menstruciju i po više od 6 mjeseci…. Ja sam joj rekao da bi to bilo dobro i za Dadu, da ima svoje vršnjačko društvo, a i za nju da prestane životno tonuti. Mogla ga je često posjećivati. Bilo joj je drago moje rezonovanje.

Već desetak godina u Švedskoj živi, veoma aktivno, jedno udruženje koje preko interneta skuplja novce za konkretne akcije pomoći ljudima iz Bosne, https://dijaspora.mhrr.gov.ba/20-kruna-za-covjeka-humanitarna-grupa-iz-svedske-koja-pomaze-gradjanima-u-bih/ . Iza udruženja “20 krona za čovjeka” i mnogobrojnih uspješnih akcija stoji njegova osnivačica i vječiti entuzijasta, Emira Hadžiavdić Cof, jedna plemenita žena porijeklom iz Tuzle, To humanitarno udruženje ima jedinog stalnog primaoca pomoći svake godine, a to je Dom u Pazariću. Ja šaljem priloge za svaku akciju, a posebno za Pazarić. Uvijek se sjetim Belme i Dade i bude mi drago do suza da mogu pomoći.

Godine su prolazile. Ja sam otišao iz opštine, pa onda rat pa Švedska. Nisam sretao Belmu. Jednom ili dvaput neko je samo spomenuo da je Dado u Pazariću i da Belma putuje svake nedjelje da obidje svog sina.

Posljednji put sam bio u Sarajevu 2014. godine. I jednog lijepog sunčanog jutra sjedim u jednoj od bašći ispred džamije Ferhadija kad odjednom se ukaza Belma. Kao da je došla direktno iz onih osamdesetih godina. Stajala je ispred mene gledala me i smješila se. Bila je sredjena kao nekad, Bila je mlada kao nekad. Bila je jedna prava Sarajevska dama sa nekoliko sjetnih i elgantnih bora ispod očiju. Zagrlili smo se. Bila je vesela i čini se sretna. “Mogu li te poljubiti?”, upita i prije mog odgovora poljubi me u obraz. Pričali smo kratko jer ja sam imao društvo, a i ona se žurila. Dado je bio kod nje preko vikenda. Popodne će ga vratiti u Dom. I onda kada ćemo se razići pita me opet “Mogu li te poljubiti još jednom?” “Opet u obraz?” bio je moj mangupski odgovor. Udarila me stisnutom šakom u prsa i poljubila opet u obraz.

Ovu ćemo priču završiti sa jednim duetom, Mireille Mathieu i Julio Iglesias, El amor / La tendresse, za našu Belmu i zaželiti joj da bar malo nadoknadi od izgubljenog. Neka te sreća prati Belma!

ZLATA I IBRO

Bili smo kolege sa posla. Ona je bila lijepa, zgodna i gotovo atraktivna brineta sa loknavom kosom gotovo do pola ledja. Bila je prilično visoka. Veoma prijatna i vesela u kontaktima. Pratila je modu i trendove. Sa čaršije, baš sa čaršije, Baščaršije.

On je bio naočit, lijepo se oblačio, volio se družiti sa ljudima višeg(?) ranga, nije imao Sarajevskih muskih poroka, a nije ni bio Sarajlija. Završio je bio neku višu školu i ostao živjeti u Sarajevu. Bio je iz jedne imučnije porodice, iz jednog gradića na sjeveru Bosne. U rijetkim trenutcima je pokazivao prigušeni papanluk, ali zaista samo u rijetkim. Znao je biti jaran.

I onda kao oni se već duže zabavljaju, ašikuju, vidjeli su ih tamo i tamo, a i tamo,… držali su se za ruke, ne bio ju je zagrlio, vidjeni su kasno,…. Bile su to godine početkom 1970-ih. I onda su svi znali na poslu i bili su naši i bili su lijep par. Izlazili smo zajedno učetvero za vrijeme posla. Voljeli su se zaista. Bila je to prava ljubav.

I živjela je čuvena sevdalinka, Ah što ćemo ljubav kriti, evo je u izvedbi Bosanske ljepotice, intelektualke i pjevačice, Džejla Ramović,

Ja, i onda kao u svim zanesenim ljubavima bilo je i neopisive sreće i paćenja, jarkog sunca i oluja, ali i tihih luka, seirenja, Bilo je dakle i “gdje se ljubav začne tu su oči plačne” pa i “gdje je ljubav slatka tu je pamet kratka”, a bilo je i izazivanja, podmetanja, provjera iz drugog plana, sumnji,…… Sjećam se jednom da je Zlata bacila Ibri jednu lijepu i skupu žensku tašnu, teatralno na poslu ispred njegovih nogu u znak nekog revolta. Tašnu je bila dobila od Ibre na poklon. I onda kada se počelo govoriti o svadbi puče veza. Zlata je promijenila posao. Ibro je nastavio raditi u istoj firmi. Ja sam promijenio posao, ali sam, zahvaljujući rijetkim tračevima, nastavio biti svjedokom te čudne veze i ljubavi koja je trajala možda i 45 godina. Veoma rijetko smo se sretali. Zlata je cvijetala na novom poslu i postala zanosna i elgantna zrela djevojka. Jednog dana prolazim Titovom kad Ibro. Ispod ruke ga je držala jedna crvenokosa i lijepa žena. Ovo je moja supruga, predstavi Ibro damu. Dama je u glavnim konturama veoma podsjećala na Zlatu. Bila je neposredna i veoma prijatna. Eto, nakon otprilike pola godine ili nešto više od prekida sa Zlatom Ibro se oženio. Kasnije sam čuo da su bili dobili sina, a onda još malo kasnije da su se razveli. Onda su opet počeli vidjati zajedno Zlatu i Ibru srećne i radosne. Nisam im bio u blizini, ali sam znao da je opet bilo i pasioniranosti i suza i raskida i osveta i …. kao u svim jakim Sarajevskim i Italijanskim ljubavima. I bila je opet jedna poduža pauza u njihovoj ljubavi. I onda odnekuda vijesti da Ibro dolazi kući kod Zlate i da znaju sjediti u kuhinji do kasno u noć dok su Zlatini roditelji i sestre spavali u svojim sobama. Danima nedjeljama, mjesecima,????? Nakon 2014. nemam gotovo nikakvih komunikacija sa Sarajevom pa ni vijesti o Zlati i Ibri.

Godinama pratim Smrtovnice u “Oslobodjenju”. Svakog jutra uz doručak se opraštam od posljednih istinskih tragova mog Sarajeva. Zlata je umrla u martu 2021. godine. Medju ožalošćenim nije bilo Ibre ili njegovog prezimena. Ibro je umro u aprilu 2021. godine, mjesec dana kasnije. Medju ožalošćenim nije bilo Zlatinog prezimena ili roda medju ožalošćenima. Drugih smrtovnica nije bilo.

Prilog ćemo završiti sa sevdalinkom bez strofa, samo u notama sa harmonike, Edo Krilić i “Prolazi jesen”

MLADA ROMKINJA I GOTOVINA

Ponekad se odvezem do Lidla koji se nalazi 2-3 kilometra od mog stana, jedan tipični Lidl, osamljeni gradjevinski objekat, na jednom sporednom putu prema Tyresöu. Najčešći razlozi su promotivne nedjelje hrane – prehrambenih proizvoda, raznih zemalja. Volim posjetiti Lidl kad se prodaju prehrambeni proizvodi iz Italije ili Francuske ili Njemacke ili Španije. Takve jedne prilike, prije 3-4 nedjelje, jednog ovozimskog rijetkog sunačanog jutra, zaputim se dakle prema Lidlu. Štraussova tiha muzika, zagrijano sjediste, rijedak saobracaj i visoko sunce koje jos nije stiglo udarati direktno u oci, pravili su jedan prijatan proljećni ugodjaj tokom voznje. Parkiram se preko puta glavnog ulaza i na moje iznenadjenje ugledam neku prosjakinju koja je sjedila odmah sa strane ulaza, obučena u nekoliko toplih jakni i sa nekim kesama i prekrivaćima iza njenih ledja. Prosjaci su prije 2-3 godine gotovo pa nestali narocito ispred osamljenih trgovackih objekata.

Tiggare (na švedskom), največim brojem iz Rumunije i Bugarske, su prije 7-8 godina okupirali bili Švedsku, Štockholm i moj Haninge. Bilo je nestvarno vidjeti prosjake na exkluzivnim ulicama Štockholma, u uvučenim haustorima ili uvučenim dijelovima zgrada sa brdima dušeka i pokrivača, a nečesto i velikim plastičnim, providnim kesama punim retur-embalaže ili sakupljene polovne garderobe,….. Puno je bilo reakcija gradjana, službi, raznih organizavcija, političara,… Po medijima se diskutiralo o mogućim zabranama, ograničenjima, raznim pritiscima na domovine prosjaka; mediji su “otkrivali” kriminalne organizatore prosjaćenja, kao i romska naselja i familije u Rumuniji ciji su stanovnici i članovi dolazili prosjačiti u Švedsku.; ali ništa se konkretno nije uradilo jer je narod davao milostinje i jer su prosjaci uzimali raznu polovnu robu sa otvorenih depoa – sortirnica odbaćene odjeće, obuće, kućnih aparata, …… i odvozili to u velikim količinama svojim dalekim kućama.

Prije možda 8-10 godina pročitah jednu vijest u nekim švedskim novinama. U centru Štockholma pokušana je pljačka neke banke, ali banka nije radila sa gotovinom pa pljačkaši nisu imali šta opljačkati. Pravi kuriositet – Banka koja kupuje i prodaje novce radila je bez novaca. U Švedskoj je protjerana gotovina. Kartice, kartice i kartice pa i mobiltelefoni su postali isključivi instrumenti plaćanja po svuda. Na taj način su predupredjene česte pljačke vozila koja su prevozila gotovinu, olakšalo poslovanje prodavnica i spriječeno, dobrim dijelom, davanje milostinje prosjacima. Tako su glupi švedi pristali da budu totalni i jednostavni objekat državne kontrole. Za razliku od Njemaca, Francuza,….. Ali problem sa električnom energijom upalio je lampice kod pojedinih ne tako glupih političara sa pitanjem, kako ce narod kupovati hranu i druge prijeke potrepštine ako se ugase digitalne mreže. Naime u Švedskoj grijanje, digitalne i druge mreže ovise isključivo od električne energije. Ne prave se zgrade sa odžacima, na primjer. Dakle, mora se biti spremno i na varijantu B. Čitam neki dan da je u Švedski parlament upućen zakon koji će obavezati sve prodavnice prehrambenih proizvoda da prodaju robe i za gotovinu. Nestanak gotovine i pandemija su prorijedili broj prosjaka koji se sada mogu vidjeti samo u velikim tržišnim centrima i u veoma malom broju.

Kada sam prilazio ulazu u Lidl prosjakinja mi je nešto govorila sa ispruženom rukom. Nisam imao nekih novaca – gotovine pa sam samo prošao pored nje. Na izlazu primjetih da me opazila te kad je shvatila da neće ništa dobiti od mene okrenula je glavu. Pogledao sam je malo bolje i vidio da se radilo o nekoj romskoj djevojčici ili veoma mladoj djevojci. Bilo mi je krivo što nisam imao nekog sitniša da joj dam. Taj osjećaj krivnje aktivirao je u meni jedan formirani i jaki osjećaj za žene u svijetu koje su bili samo objekti i od kojih je večina patila na ovaj ili onaj način hiljadama godina čovječanstva. To su naše majke, supruge, kćeri, sestre koje su ni krive ni dužne bile u drugom planu i trpile nepravdu iako su jedino one omogućavale fizički nastavak vrste i civilizacija. Krenuh sa kolima i onda pitah sam sebe, pa što joj šupčino ne kupiš nešto da jede. Okrenuh se natrag u prvoj rondeli parkirah opet ispred Lidla, kupih četiri krofne – bila je paket cijena; dvije sa kremom od vanilije i dvije sa djemom od jabuke te dvije banane. Nije očekivala da ću joj nešto dati pa zato sa iznenadjenjem uze papirantu kesu sa krofnama i banane i odmah se okrenu iza sebe tražeći nešto. Bila je to mlada Romkinja sa bucmastim, dječijim obraščićima. Dok sam startao auto primjetih da je našla neke kese iza sebe u koje je raporedjivala dobijenu hranu od mene. Osjećao sam se mnogo bolje. Eto uljepšao sam jednoj romskoj djevojčici jutro, a možda i njenom jatu kada budu jeli zajedno.

A sada ćemo poslušati legendarnu Esmu Redžepovu sa “Zašto si me majko rodila” hitom od početka 60-ih prošlog vijeka. Esma Redjepova je bila i na spisku za Nobelovu nagradu zbog svog humanizma i brige za potrebite! Bila je cijenjena i voljena od svih u bivšoj Jugoslaviji!

RELJA OD ZUBINOG POTOKA

Sretoh ga na izlazu iz Tržnog i društvenog centra u Handenu (Haninge kommun). Nismo se bili dugo vidjeli. Susret je bio veoma srdačan! Vrati smo se u Centar na kafu da se istračamo.

Relja je rodjen u jednom selu na tri sata hoda od Zubinog Potoka na sjeveu Kosova. Odrastao je bio u domu za djecu bez roditelja u poslijeratnoj Jugoslaviji. Tamo je bio naučio zanat za pekara. I onda siromašne i oskudne godine, prvi kratki posao pekara u pekari negdje u Vojvodini, nezaposlenost i bezposlenost, siromaštvo do bijede, bezperspektivnost.

Došao je u Švedsku trbuhom za kruhom, 1965. godine u 27-oj godini života. Radio je bio prvo u nekoj livnici, a onda dodatno i kao povremena ispomoć u nekoj pekari, te kao pekar i na kraju je otvorio vlastitu pekaru koju je držao 25 godina i iz koje je otišao u penziju. Pekare u Švedskoj – Bagerier, imaju širok asortiman proizvoda i u vrstama hljeba, a posebno u raznim vrstama peciva te zahtjevne kupce tako da je trebalo imati znanja i sposobnosti voditi jednu takvu radnju – djelatnost. Gornje slike su izabrane iz vremena kada je Relja vodio svoju bageriet.

Naručili smo dva zelena čaja i dva, za oči veoma privlačna, kafe peciva – Kaffebröd.

Helem Relja je živio sam nakon što mu je supruga umrla. U ljetnim mjesecima je živio u Srbiji u nekom malom Vojvodjanskom mjestu gdje je prije 40-ak godina bio kupio jedan mali stan. Nije mu se svidjala situacija u Srbiji, ali je postovao Vučića (Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije). Najviše smo tračali Švedsku te se sjećali nekih situacija iz bivše nam zajedničke domovine, te bivših zajedničkih poznanika u Švedskoj. Relja se davno bio oženio sa jednom djevojkom iz Srbije. Supruga je nakon dosta teške bolesti preminula prije pet godina. Imali su dvoje djece, dva sina koji sa svojim porodicama zive u Švedskoj.

Prije dvije godine se sa svojim džipom, švedskih registarskih tablica bio odvezao iz Srbije na Kosovo da možda poslednji put vidi svoje selo, školu, …… Prije nekog mosta stajala je neka Kosovska patrola. Pitao ju je jel sigurno da se odveze na drugu stranu. Dobio je odgovor da je mirno, ali da mu ne mogu nista garantovati. Šetao se svojim zavičajem sa uzdignutom glavom kako bi bolje mogao osmatrati okolinu, jer dugo nije bio tu i jedva je prepoznavao neke objekte, kuce, putove, brda,… Bilo je dosta bezposlenog svijeta. I onda mu pridje, iz jedne skupine, jedan postariji čovjek i upita ga šta traži. Relja mu odgovori da on nije odatle, da je u prolazu te da razgleda. Ali ti si naš, ja znam da si ti naš, odgvorio mu je taj postariji čovjek. Helem objekti Reljine mladosti nisu bili za ponos iako su probudili mnogo emocija kod njega. Vrijeme ih je bespomoćne jelo ili je to izgledalo tako zbog Reljinih švedskih očiju. Kosovo je drugom polovinom 90-ih proživljavalo ratne užase i još uvijek borbe traju, srećom sada u preko dvije decenije bez ubijanja, paljenja, silovanja, pljacki,….

Dvije – tri godine nakon penzionisanja (2017.?) počeo sam bio navraćati u prostorije Dnevnog boravka pezionera u Brandgergenu. Brandbergen je susjedno naselje, koje je imalo fantastične prostorije sa odličnim sadrzajima u sklopu Bradngergens tržnog i društvenog centra. Fitnes sala, šah, bridž, bilijar, veliki digitalni ekran kao pratnja raznim predavanjima, povremene predstave raznog sadržaja, specijalna soba za vještačko sunčanje, likovne sekcije, sekcije rucnog rada, bife sa udobnom salom za goste,….. haj, haj. Gimnastika je bila svaki dan, a šah dva puta sedmično. Bilo je nekoliko dobrih šahista, a klub je vodio jedan Madjar – Jevrej, Peter Hofman. Peter je 1956. godine za vrijeme Madjarske revolucije protiv Rusa kao sedamnaestogodišnjak prebjegao prvo u susjednu Austriju, a onda do Švedske. Zaljubljenik u šah i jedan veliki gospodin, reklo bi se ucenik Visoke Bečke škole što je u Švedskoj rijetkost. Osim Petera i mene dolazili su i jedan Srbin, jedan Ukrajinac – znanstveni profesor, tri Šveda, dvije Švedke…. Srbin je krajem 60-ih, trbuhom za kruhom došao bio u Švedsku. Jednom mi je pričao; Ja sam živio sa majkom. Bili smo prava beda, i mi i naša kućica bez tekuće vode i zahoda, i naše selo, bezposleni i ja i majka. I onda dodjemo mi nezaposleni sa autobusom organizovano preko biroa za zapošljavanje u Švedsku. Prvi dan sam dobio svoj namješten stan sa kupatiolom i opremljenom kuhinjom na spratu. Nisam mogao vjerovati. Nisam znao da li da plačem ili vrištim. Srbin je ganjao i gimnastiku kao i ja. Živio je sa suprugom i imao dvoje djece koja su sa svojim porodicama žive u Švedskoj.

Relja bi ponekad znao navratiti u šah salu, ali nije igrao. Ja nisam u vašoj klasi, pravdao se. Jednom smo Srbin i ja bili sami u fitnes sali kada nam se pridružio Relja. Počeli smo evocirati uspomene na futbal, futbalske ekipe i futbalere u bivšoj Jugoslaviji. Ja sam bio faciniran koliko je Relja poznavao futbalske prilike u zajedničkoj nam bivšoj domovini. Veoma dobro je poznavao do detalja mnoge ekipe iz BiH, futbalere iz Željezničara, Sarajeva, Veleža,….. osvojena prvenstva ili kupove,…..

Relja je imao svoje svijet i družio se isključivo spontano ili povremeno sa svima koji su imali veze sa tim njegovim svijetom. Nije se bavio politikom, nacionalizmom ili drugim Balkanskim bolestima. Bavio se futbalom i drugim sportovima i igrama na sreću. Volio je pričati i diskutovati o životu, društvu i sličnim temama, mjerila su mu bila rad i ekonomija. Nakon što smo se upoznali znao sam ga sresti u ili u blizini Pressbyråa, tu se se vršile uplate i isplate igara na sreću pored ostalog. Jednom sam ja uplaćivao sistem za trav – trke konja sa čezama i onda mi je on pričao kako se on ponekad kladi na konje kada su veliki dobitci. “Ja ne pratim trav pa prvo kupim jedan najjeftini gotovi sistem u kojem se nalaze favoriti svake utrke i onda dodajem u svakoj trci konje za koje ja mislim da mogu napraviti iznenadjenje i pobjediti te tako napravim svoj vlastit sistem. Veoma inteligentno! Relja je išao na futbalske utakmice, vozio se po izletištima u okolini, vodio računa o ishrani,….. i po tome je bio veoma netipičan za doseljenike iz bivše Jugoslavije. Kada smo kafenisali imao je 87 godina, a izgledao je i funkcionisao kao neki 60-godišnjak. Volio je kafenisati samnom i diskutirati obicne drustvene teme, sučeljavati svedsko i jugoslavensko društvo. On je imao poseban, može se reči suženi, životni put od dječijih preko dječačkih i momačkih pa do dana odraslog čovjeka i glave porodice, u dva sistema. Kao dugogodišnji vlasnik pekare u Švedskoj naučio se i primio kao svoje jake karakterne osobine; poštenje, korektnost i antikoruptivnost. Jednom smo diskutovali o korucijama u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, Švedskoj i uopšteno. Ja sam zastupao pozitivnu tezu o tzv. narodnoj sitnoj korupciji koja je živjela u bivšoj Jugoslaviji. Ako bi se neko razbolio onda su se uvijek prvo tražili mogući kanali do sposobnog ljekara ili medicinske ustanove. Kanali; rodbinski, prijateljski – direktni ili posrednički, mitološki – mogućnost podmićivanja,…. I onda pošto je naše tadašnje društvo bilo totalno umreženo po tim osnovama uvijek bi se našao neki pozitivan kanal za bolju i sigurniju medicinsku pomoć. I sada mi je on pričao da je razmišljao o tom mom rezonovanju, sa svojom švedskom glavom, kada je bio u Srbiji pa i pratio neke primjere. Rekao mi je da sam u pravu i to potvrdio svojim dodatnim rezonovanjima o Švedskoj uredjenoj korupciji u istim ili sličnim relacijama. Naime, imučniji Švedi kupuju razna osiguranja koja nisu jeftina, a koja im omogućuju mnogo bolju zdravstvenu zaštitu ili posjećuju privatne i skupe liječnike i klinike čije usluge plaćaju direktno sa svojih računa. A onda mnogi Švedi imaju kao svoje privatne firme preko kojih izbjegavaju visoke poreze na primanja i preko kojih mogu plaćati i medicinske ulsuge. Primjer, ako bi neki šved imao mjesečnu brutto platu od ca 10.000 eura mjesečno i iz toga plaćao ukupne poreske i druge obaveze do ca 60% onda on uredi da mu plaća bude registrovana u mjesečnom iznou od recimo 6.000 eura, a da mu se 4.000 eura isplaćuju kao konsultantu – privatna firma, preko koje razna moguća plaćanja idu prije poreza, a i porez na konsultovanje – firmu je mnogo manji.

Rastasmo se uz obećanje da ćemo još jednom kafenistati prije njegovog puta u Srbiju! Ja ne znam koju muziku voli moj prijatelj Relja pa ću njegovu ljubav prema Vojvodini poistovjetiti sa najčuvenijim Vojvodjanskim muzičarem i njegovom jednom lijepom pjesmom, dakle Janika Balaž i Što to šusti bagrem beli.

MOJ ŠVEDSKI PRIJATELJ MATS

Njegov otac je odprilike 30-ih proslog vijeka došao bio u Stockholm negdje iz srednje Švedske, trbuhom za kruhom. Bio je drugi ili treći sin u familiji jednog siromašnijeg seljaka i nije se mogao nadati nekom nasljedju i nekoj životnoj perspektivi. Tada je prvi sin nasljedjivao imanje. Otac je radio sve moguce poslove, učio i klikerao. Spavao je u iznajmljenom krevetu negdje na Södermalmu (dio centralnog Stockholma) u zajedničkim sobama običnih radnika – nadničara. Čitava imovina mu se nalazila u kuferu ispod kreveta. I onda se počeo baviti trgovinom namještaja da bi 80-ih prošlog vijeka bio prozvan Möbelkungen från Götgatan, Kralj namjestaja od Gotske ulice. Tada je imao tri velike prodavnice namještaja i jednu veliku prodavnicu lustera i slične robe u Götgatan, ulici koja je presijecala Södermalm po dužini (Södermalm leži na ostrvu). Göti su bili jedan od dva glavna plemena od kojih su kasnije nastali Švedi. Oca sam upoznao kada sam počeo raditi u Direktmöbleru. On je tada još uvijek bio suvlasnik Direktmöblera i imao je Carneruds veliku i exkluzivnu prodavnicu stilskog i umjetničkog namještaja u Štockholmu. Bio je veoma bogat. Umro je u 102. godini. Imao je troje djece, dva sina i kćer. Mats, mladji sin po zanimanju revizor, vodio je knjižno poslovanje Carnerudsa i Direktmöblera. Dolazio je u odredjene dane i sate svake nedjelje u Direktmöbler. Tu smo se upoznali i sprijateljili. Isto smo godište. Kao penzioneri družimo se jednom ili dva puta mjesečno kroz šetnje i kafenisanja negdje u Štockholmu, Najčešće negdje na Söderu (Södermalm). On meni otkriva privatne ljepote i historije Stockholma, a ja njemu pokvareni svijet i lose strane Svedske.

Najšarmantniji gradski dijelovi Štockholma su Sodermalm i Gamla Stan, Sarajevo od Marijin Dvora do Katedrale i Baščaršija.

Mats je bio oženjen. Sreo sam bio njegovu suprugu najmanje dva puta kada je posjećivala Direktmöbler povodom nekih svećanosti. I onda odjednom se oni razvode. Nije bilo tračeva o razvodu, a ja nikada ne pitam nekog o privatnim stvarima. Bio je samo novi dan bez potresa, oluja, patnji,…. Prodali su zajednički stan i kupili dva nova. Mats je kupio svoj stan u tada novom i exkluzivnom naselju Hammarbyhojden. Imali su dvoje djece, sina koji je bio završio neki fakultet i dodatno se doškolovavao i u inostranstvu te kćer koja je bila mladja i koja je često mijenjala slabije plaćene poslove. Mats je sa sinom imao škrte informativne kontakte te susrete za neke praznike. Sin je sada živio u Kalmaru. Sa kćerkom su kontakti češći i neposredniji. Prije 2-3-godine pomogao joj je da proda svoj stan u Sodertelju i kupi novi bliže Stockholmu. Na jednom kafenisanju, prije možda 2-3 mjeseca odvažim se i pitam ga zašto ne pomogne kćeri da nadje bolje plaćeni i stalni posao. To je njena stvar. Ona voli da mijenja poslove i sreće nove ljude. Bili su njegovi hladni odgovori. Lako joj se bilo igrati u još uvijek bogatoj i darežljivoj Švedskoj. To je bio jedan normlan način života za večinu Šveda jer im nezaposlenost nije prijetila egzistenciji i normalnom životu. Majka Svedska je još uvijek plaća sve račune.

Kad je Ajda, moja kći, završila studije nije se pretrgavala da nadje neki stalni posao, a ja sam je pritiskao do nerviranja. Nije mogla razumjeti tu moju pretjeranu brigu koju je moj Sarajevski život bio usadio duboko u mene. Ajdica, moja prava švedska kći, ima stalni, maštani i dobro placen posao sa kliznim radnim vremenom u dane kada dolazi u kancelariju, dva ili tri dana ili po potrebi, sedmično, radi od kuće, Haj, haj, haj,….

Bili smo na kafi prošle nedelje i Mats mi reče da preko Uskra putuje u Skone, južna Švedska pokrajina, na imanje koje je njegova bivša supruga naslijedila i koje je testamentirano na njihovu djecu. Biti će šira familija uključujući njegovu suprugu i moguće njenog novog partnera, kao i moguće Matsova nova partnerica te njihov sin sa svojom sambo – partnerica i kćerka. Ta su Uskršnja okupljanja postala tradicionalna za Matsovu bivšu familiju.

Evo sada za Matsa i njegovu suprugu jedna lijepa i prgodna pjesma, Helen Sjöholm i Benny Anderssons Orkester – Vår sista dans, Naš poslednji ples

Mats je jedan običan Šved. Ne mari za mode, trendove, politiku, tračeve, medije,….. Živi dosta skromno nalazeći svoj socijalni život u izletima, učenju starih plesova, raznim posjetama,.. u organizaciji udruženja penzionera – tu je upoznao svoju partnericu sa kojom živi “serbo” – svak zasebno, a kad je potreba, prigoda, želja ili red onda zajedno,… Kada smo bili kod njega na naselju on je sam pekao janječe kotlete na roštilju, kolač u rerni, …. sve je pripremao sam, a partnerica je samo pomagala pri serviranju i odnošenj tanjira,… Voli voziti kajak po Stockholmu (Štockholm leži na vodama) i od Stockholma do Dalarö u vrijeme toplijih dana. Voli duge svakodneven šetnje. Ljeti ode u svoju vikendicu u Haningeu na obali jednog jezera, ima Golfa, a planira kupiti Teslu na osnovu iskustva njegovog brata,… On plaća samo svoje naručeno i nikada tudje ili da njemu neko plaća kafu, sok, sendvič, kolač,… Ja sam se pošvedio i smatram da je to veoma dobro! Jednom mi se požalio na sebe i rekao da on nikada ne pita ili gleda šta nešto košta, samo naruči i plati. Počeo mi je bio slati Božično-Novogodišnje čestitke prije valjda 15-ak godina. Dobivam ih svake godine pa i u dva navrata kada sam mu bio nešto zamjerio i nisam imao kontakte sa njim. Mats se nikada ne sekira!

. _________________________________ .

Jučer (30. mart 2024.) smo imali prvi pravi sunčani i prilično topli dan nakon duge i dosta hladne zime. Odvezao sam se do Årsta slott https://sv.wikipedia.org/wiki/%C3%85rsta_slott u okviru kojeg se nalazi i igralište za golf. U samom dvorcu nalazi se jedan ugodan restoran sa terasom koja uvijek leži na suncu, a na golf igralištu nalazi se jedan moderniji objekat sa serviranjem u bašti koje se isto tako uvijek nalazi na suncu. Nadao sam se da će biti entuzijasta kao što sam ja, da ću prošetati po divnim stazama uz prelijepu okolinu i da će biti otvoren neki od restorana tako da se onda lješkarim na suncu uz kafu odnosno zeleni čaj. Ali restorani su bili zatvoreni, niko nije igrao golf, bilo je samo nekoliko šetača i prelijepi osjećaji šetnjom ambijentom koji je stvaran preko 800 godina!

Završimo ovaj prilog sa jednom veselom viješću, Dolazi nam ljeto! I ljetu u čast poslušajmo jednu staru, veselu i lijepu Švedsku, Jag tror på sommaren! Ja vjerujem u ljeto!

Pojavila se bila početkom 70-ih i odmah se urezala u glave ljudi sa svojom vizuelnom ekstravagancijom i fantastičnim glasom, https://hr.wikipedia.org/wiki/Josipa_Lisac Poslije prvih nastupa i melodija bila je za veliku večinu običnog naroda pa tako i za moju majku Bedru i njenu Sarajevsku generaciju neka vrsta novog muzičkog i vizualnog ludila ili ti mahnitluka. Rock'n'roll je bio ušao bez kucanja u naše živote i bio je za tu ogromnu večinu veoma odbojan. I onda, početkom 1974. “Omer beže” u izvedbi jedinstvene Josipe Lisac. Postala je bila ikona za generaciju moje majke. Ona je na radost novoemancipiranih Sarajevskih žena odjebala sve tradicijske, vjerske, partijske, malogradjanske,… stege i živjela život koji joj najbolje paše!

U svim godinama koje su slijedile ostala je najextravagantnija dama Jugoslavenske/Regionalne muzičke scene i vizuelno i intelektualno i jedna pjevačka gromada koja je uvijek bila rado vidjen gost i na najneočekivanijim mjestima! Ima svoju močnu publiku i u Bosni, i u Srbiji, i u Sloveniji, i u Hrvatskoj i šire.

Neki dan pročitah njen doživljaj suvremenosti:

“Sinoć sam slušala Azru. Energičan rock koncert iz ’81 godine. Istovremeno mi se javila snažna sjeta. Ta rock energija ju nije mogla otjerati. Sve tužnija sam postajala. Osjetila sam i vidjela ogroman prazan prostor. Brisani prostor. Osjetila sam zbunjujuću energiju straha. Tihi žamor, vapaj. Riječi sam razaznala. Dođite! Uđite! Mi smo ovdje sami, usamljeni. Volimo kad nam netko dođe. Teško nam je. Frustracije su ogromne, agresija je permanentna. Svi snovi o lijepom, o svjetlu, su nestali. Mrak je nepodnošljiv. Gladni smo. Ne volimo sebe, niti svoje. Ne stvaramo svoje. Ne mislimo na svoje. Podcjenjujemo sebe i svoje. Duh je nestao. Um se poremetio. Urušilo se sve. Urušili smo sve. Pali smo. Teško ćemo ustati. Teško. Dođite! Uđite! Donesite nam…”

                . _______________________________ .

Evo sada jednog dirljivog pomena direktno iz jednog Sarajevskog srca iako mozda Sarajka nikada nije zivjela u Sarajevu,

UNA BREGOVIĆ, POVODOM SMRTI NJENE NANE/BAKE, BAHRIJA SUDŽUKA RODJ. ŠOŠIĆ

Majka supruge Gorana Bregovića, Dženane Sudžuka, preminula je u nedjelju, a tužnu vijest saopštila je Goranova kćerka, Una Bregović.

„Ove nedjelje, 17. decembra, izgubila sam jednu od meni najdražih duša. Moja najbolja drugarica, moj najveći izvor inspiracije, moja lijepa baka, dala je svijetu svoj posljednji otkucaj srca. Iza sebe je ostavila tako zaglušujući odjek tišine, da mi je danas teško da napišem ove riječi“, napisala je Una i dodala:

„Zahvaljujem ti se Bahrija Sosić Sudžuka što si mi prenijela tvoj humor i harizmu, tvoju strast prema modi i umjetnosti, tvoju djetinjastu i velikodušnu dušu prema drugima. Neka te Bog blagoslovi smiluje i neka ti otvori vrata anđela. Što se mene tiče, zaklinjem se da ću nastaviti da te činim ponosnom na smrtnoj planeti. Volim te i uvijek ću te voljeti kraljice moja, Una, nanina Vila.“

Imali smo mi u mom Sarajevu tih duša, ne previse, ali smo imali, hrabrih cvijetova, umjetnica bogatih života i zanosnih inteligencija. Sjetit ću se ovom prilikom Hadžire Kiseljaković, majke mog dragog druga iz djetinstva i mladalaštva, Irfana Kiseljakovića – Jefe. Hadžira je prva skinula zar nakon II Svjetskog rata. Prva je počela nositi hlaće, pantalone i praviti trajne – frizure. Cak ju je i moja majka koja je bila dosta mladja od nje i koja je volila Strausovu muziku i zanosno plesala valcere kritikovala zbog pantalona. Ja ona muslimanka i Muslimanka iz Mahale. Voljela je Francusku i često boravila kod svog sina Keme u Rennes-u. Ćim bi ona u Francusku Jefa – Irfan, njen najmladji sin bi nas okupljao u svojoj praznoj kući i mi bi pravili žurke. Jednom se Hadžira vratila iz Francuske. Sjedimo mi i pijemo kafu sa njom kad će njen stariji sin Bakir, šeretski i zavjerenički šaleći se, “Mama znaš ti šta oni rade u kući kad si ti na putu?”, “Ma hajde bogati šta će raditi. Pa mladost je to. Ako neće sada kada će.”, bio je njen odgovor.

                 . __________________________________ .

SANTA LUCIA, HELIGA LUCIA, https://sv.wikipedia.org/wiki/Lucia

Znao je ponekad Tomo Pivašević visokim, preglasnim ali lijepim glasom zapjevati Svetu Luciju dok smo mi malo odraslije pubertetlije išli puni nadahnuća na Balavo Korzo. Onda se desila Švedska, Ajda je išla prvo u obdanište pa u školu, onda je to postalo kao neki prijatni i dragi obred preko TV,… Cijela Švedska se radovala svijetlu u dugim i mračnim danima, plavim kosama lijepih djevojaka sa svjetlecim krunama, blagoumilnoj melodiji i vizualnom ugodjaju.

Deno se odvažio te napustio zarobljeno i ubijano Sarajevo u septembru 1994. Butmirski ratni tunel, Hrasnica, Igman, Raštalica, moj Hrvatski prijatelj dolazi i vozi ga svojoj kuci, Kiseljak, Split, Zagreb, Austrijski prijatelji na -ić, tri ili četiri puta ga je njemačka pogranićna policija vraćala u Austriju, onda Minhen kod Rusmira – polubrat, onda sa tatom u Bon po B-H pasoš i onda napokon Švedska kod tate. Bio je 13 decembar 1994. kada sam ga dočekao na Centralstationen i Stockholm. Bila je dakle Heliga Lucia. Od tada me sve Ajdine i Švedske Lucie podsjećaju na dugoočekivani dolazak mog sina.

                  . ____________________________ .

LJILJANA MOLNAR-TALAJIĆ

Bilo je to početkom 1960-ih. Išao sam šesti ili sedmi razred osnovne škole u Šenoinoj. Nastavnica muzičkog vaspitanja , Leki Vera, zaljubljenica u operu i vjerna posjetiteljica svih operskih repertoara u Narodnom pozorištu. I onda nam ona jednom priča puna oduševljenja da se pojavila jedna mlada operska pjevačica koja ima fantastičan glas i pred kojom stoji blistava karijera. Zvala se Ljiljana Molnar. https://bs.wikipedia.org/wiki/Ljiljana_Molnar-Talaji%C4%87

Draga naša Bosanka i cijeli život ponosna i tiha Bosanka uspjela je svojim talentom i radom od tamo i onda nekog Bosanskog Broda preko Sarajeva dogurati do največih svjetskih opernih pozornica. Kada je jednom upitala Zubina Mehtu, jednog od največij svjetskih dirigenata svih vremena, kako da mu se zahvali za njegovu pomoć u njenoj karijeri odgvorio joj je, “Pjevajte samo kao što ste pjevali u Dubrovniku.” Tada je slavni dirigent prvi put slušao našu Primadonu! Bio je to početak njene medjunarodne karijere.

U decembru se slavi i Božić, JUL na Švedskom. Bjelina sniježnog krajolika, minusi, cika djece na rodlama, pojačana toplina familijarnog doma, tajanstverni pokloni ispod okićenih jelki, svijetla, boje, mirisi kolaca, prepune trpeze, pića i onda obavezna Tiha noć. Poslušajmo sada du vječnu Božićnu pjesmu u izvedbi naše Ljiljane!

                  . _____________________________________ .

UBIŠE NAS DEMOKRATIJE I DEMOKRACIJE, GLOBALIZACIJA I KORUPCIJA

Svijet postaje sve gluplji i gluplji. Sve je manje sintetickih mišljenja i razmišljanja. Slobodnih intelektualaca, filozofa, umstvenika nema. Nigdje nema vodja na društvenim scenama. Partije ne vode narode ili države u svijetlu budućnost. Oni kao slušaju i osluškuju volju naroda, a u stvari varaju te majoritete jeftinih života i niskih znanja. Demokratija proizvodi nesposobne kadrove i bavi se samo potkupljivanjem glasaća, medijskim jeftinim i lopovskim refleksijama. Zar nije sramota da USA nema dva bolja, mladja i sposobnija vodeća političara od Bidena i Trumpa. U šta nas je uvalila Merkelica i njene korupcijske politike. Vladaju najbanalniji i najnemoralniji inžinjerinzi. Četiri je puta više novaca od roba. Berze su postale obične igraonice – činkvine. U večini zemalja su potrošeni svi resursi pa se troše budućnosti. USA ima preko 650 000 beskućnika. EU se razbacuje milijardama Eura iako bi morali znati da Ex nihilo ne postoji i nije moguc. Rusija ubija Ukrajinu zbog srednjovjekovnih ideja. Izrael ubija Gazu. Jeftini i profani mediji diriguju i našim osjećajima. Sve društveno je isjeckano do haosa. Jedino što funkcioniše i avanzira su proizvodnje i tehnologije. Ali one mogu postati opasne jer nema kvalifikovane i kvalitnetne društvene kontrole. Gdje nas vodi globalizacija? U nestajanje nacija i kultura? U stada ovaca? U nesposobnost država da prežive? Pa Zapad nije znao proizvesti jebene maske za vrijeme Covida-19. U parazitsku, birokratsku i folersku EU? Pandemija i Ukrajina su pokazali da EU nema nikakvih stvarnih planova odbrane od virusa ili vojne agresije. Gje će nas odvesti nekontrolisane vještačke inteligencija AI ? Nije mi prijatno ni pročitati gornji podnaslovski dio.

Prije nekoliko mjeseci objavio sam bio donji komentar,

Šta se dešava u mojoj bivšoj domovini pratim preko zagrebackih, beogradskih i sarajevskih portala, uglavnom opozicijskih. Isto tako i u Švedskoj.

Šta je to zajedničko za moje Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu:

• Sve tri zemlje žive od tudjih para – novaca. Hrvatska koristi fondove EU za buduće troškove skupog i upitnog održavanja. EU ulaže u EU infrastrukturu u Hrvaskoj koju će kasnije Hrvatska održavati i plaćati. EU ne ulaže u nove proizvodnje. Srbija koristi skupe kredite za upitno rentabilne investicije te prodaje Zapadu sitne ustupke za veliku lovu. Bosna i Hercegovina živi uglavnom od medjunarodnih sadaka.                                         Sve tri države žive debelo i na račun doznaka iz inostranstva koje šalju svojim rodbinama “protjerani” – iseljeni. Hrvatska dobija 2,4 milijarde eura godišnje što predstavlja 7,6% BDP-a. Srbija dobija cca 5 milijardi eura što predstavlja 9% BDP-a. Bosna i Hercegovina dobija 1,8 milijardi eura što čini 10,6% BDP-a. Ni jedna zemlja ne stvara realni višak i ne ulaže u naprednu budućnost.
• U poslednjih 10 godina iz Hrvatske se iselilo cca 450.000 Hrvata, cca 10%, uglavnom u najboljim reproduktivnim i proizvodnim godinama. Iz Srbije cca 850.000 Srba, a iz BiH ca 600.000 Bosanaca. Više ljudi umire nego što se radja. Učešće penzionera i neproduktivnog stanovništva u ukupnom broju stanovnika permanentno raste i pritišće sve tri državne ekonomije sa neobuzdanim povečavanjem socijalnih troškova (penzije, pomoći, zdravstvo, socijlna davanja,….). Broj siromašnih i nezbrinutih raste i doseže vise destina procenta stanovništva. Natalitet je uglavnom negativan.
• Kvazidemokracije, kvazidemokratije i Frankenåtajn B-H uredjenje se temelje na porobljenim i sramnim medijima, jeftinim potkupljivanjem biraća, glasačkim inžinjerinzima i prevarama, izgradjenim ovisnim partijskim strukturama u društvima, rascjepkanim, neuvjerljivim i niskointeligentnim opozicijama, …. U Hrvatskoj su korupcija i lopovluci zahvaljujući Plenkoviću gotovo legalizirani. U Srbiji se narod farba na najjeftinije načine. Vucic se okružio najnižim poltronima i tone u iracionalnost i banalnost sve više i više. Ko će održavati novoizgradjene puteve u Srbiji zajedno sa dospjelim otplatama kredita. Zašto “kupuje” Srbija investicije u niskoakumulativne i jednostavne djelatnosti i to na odredjeno vrijeme? Nigdje ne funkcioniše trodioba vlasti kao osnovni temelj demokracija. I sudska i parlamentarna i izvršna vlast su porobljene jedinstvom vlasti u osobama koje se zovu Aleksandar Vučić i Andrej Plenković. U B-H su sve vlasti porobljene nacionalizmima bez obzira na persone.
• Školstvo tone po svim parametrima. Najviše u Srbiji i BiH. Otvaraju se “škole” i “univerziteti” za prodaju diploma i doktorata. Mnogi ministri su kupili fakultetske diplome i doktorate. Školski planovi i sadržaji su obojeni nacionalzmom, nerijetko do ekstremnosti. Nekada cijenjeni univerziteti padaju na svjetskim ranglistama najčešće drastično i svake godine. Najmladje generacije do uzrasta kada zbave neki mobilni telefon su praktično iskljućeni iz svakodnevnih svjetskih digitalnih i drugih važnih i neophodnih tehnoligija u svakodnevnom životu.
• U Hrvatskoj ca 30% stanovništva živi ispod egzistencijalnog minimuma, a do 60% stanovništva ne mogi priuštiti sebi godišnje odmore na moru ili da kupuju dnevnu štampu ili da idu u pozorište i sl. Sigurno su gore brojke za Srbiju, a pogotovo za BiH.
• Ni jedna od mojih zemalja ne ulaže u svoje političke i društvene nadgradnje. Ni jedna ne ulaže u realne vlastite proizvodnje i proizvodnje na višem tehnološkom nivou. Ni jedna ne stvara uslove za ostanak visokoobrazovanog kadra u domicilnim domovinama. Doktori, inžinjeri, medicinske sestre, šoferi, gradjevinski radnici odlaze u inostranstvo te tako bogate, sa našim dugogodišnjim ulaganjima. taj bogati zapad. Zato je veoma teško vidjeti neku svijetlu budućnost za te moje zemlje, a pogotovu za njihova stanovništva.

Hajde sa da ugasimo ove tuge sa Bez tebe je tužno vino u izvedbi najsvećanijeg Jugopjevača, Duška Kuliša!

Prvog januara 1997. bili smo rahmetli Delalić Dževad, vlasnik Majestika, i ja sa drušvom u Bazenima. Zvijezda večeri je bio Duško Kuliš! To je bio moj zadnji dernek u Sarajevu.

Sranja su i u Švedskoj. Padajuća valuta i BDP, kriminalci sa svojim smrtonosnim i bestialnim “igrama”, nesposobni političari koji se ne žele ili neće da probude, loš primarni zdravstveni sistem i zaštita, nesposobna i prazitska birokracija, ataci na socijalna davanja i blagostanje naroda, šuplja demokratija,… i onda mediji, društveni svjetionici su postali “ni u šta”, sjetite se Sinjske Alke. Dole prikazujem jedno mišljenje o medijima u Švedskoj, odnosno svijetu,

Prijevod sa mojim pojašnjenjima u zagradama:

Što mislite šta je lošije?
1 Da oni namjerno lažu? ili
2 Da velika većina ne shvaća da lažu?

Pogledajte upravu SVT.-a, (švedska nacionalna tv) koju je osobno odabrala Annu Stjärne (direktorica tv), koja 9 godina obavljala zadatak koji joj je netko dao. Možda Wallenberg (višedecenijski vodeći bankar i investitor u Švedskoj), možda netko drugi pokvaren.
Isto je i s TV4 koja je u vlasništvu Wallenberga i bivšeg Bonniera (višedecenijski vlasnik stampanih i drugih medija u Švedskoj), ili obrnuto.
Sve medije dirigiraju i kontroliraju globalisti, a direktive idu preko novinske agencije TT (švedska državna informativna agencija) & Reuter koja također ima pokvarenu ploču s probranim gadovima.
Što se tiče novina, 90% kontrolira Bonnier & Schibsted, koji su također pokvareni i ako malo zagrebete po površini, imaju potpuno drugog vlasnika, tako da na kraju sve medije kontrolira 6 kompanija.
Dakle, nije moguće vjerovati mainstream medijima, kao ni alternativnim medijima koji na kraju imaju potpuno iste vlasnike, pa postaju kontrolirana opozicija, poput Švedskih demokrata.

                 . __________________________________ .

Roditelji moraju uvijek biti optimisti za rad svoje djece. Ove divne poruke Darie Krstic iz Australije njenoj kceri povod zavrsetka osnovne skole. Bravo Daria! Bravo Milla!

Najdraža Milla,
Dok pišem ovo pismo, srce mi se puni ponosom i radošću zbog nevjerojatnog putovanja koje si prošla u osnovnoj školi. Danas obilježavamo značajnu prekretnicu u tvom životu i želim da znaš koliko sam ponosna na izuzetnu osobu koja postaješ.
Od prvog dana vrtića do ove značajne diplome, svjedočila sam tvom rastu, snazi i dobroti. Tvoja suosjećajna priroda dirnula je srca svih oko tebe.
Dok kročis u avanturu srednje škole, zapamti da svako iskustvo, bilo trijumf ili neuspjeh, doprinosi tvojoj jedinstvenoj priči. Cijeni prijateljstva koja si sklopila, budi otvorena za nova znanja i nikada ne podcjenjuj vlastite sposobnosti. Pred tobom je svijetla budućnost, ispunjena beskrajnim mogućnostima, i potpuno sam uvjerena da ćeš nastaviti sjajno sjati.
Uvijek budi vjerna sebi, slijedi svoje strasti i nemoj se bojati sanjati velike snove. Tvoje putovanje tek počinje, a ja sam uzbuđena što vidim nevjerojatne stvari koje ćeš postići. Bez obzira gdje te život odvede, znaj da su moja ljubav i podrška nepokolebljivi. Vjerujem u tebe, draga moja Milli Vanilli, tako sam zahvalna što sam tvoja mama.
Čestitam na ovom danu diplomiranja. Neka tvoja budućnost bude sjajna kao osmijeh koji danas nosiš.
💫💎
Samo naprijed zivote moj.

                  . ____________________________ .

Ali, imali smo mi i razloga da se veselimo i budemo ponosni. Lana Pudar je nastavila svoj i naš “nestvarni” put u B-H “nestvarnom” sportu, leptir plivanju, i kao neki Fenix za državu BiH, mlade generacije, osvajač medalja i primjer sportista! Novak Djoković se ostvario kao najbolji teniser svijeta svih vremena. On je postao teniski fenomen! Luka Modrić, Realov i Hrvatski najvažniji nogometni čip je natjerao futbalske zaljubljenike cijelog svijeta da prvi put na prvo mjesto stave jednog graditelja igre umjesto strijelaca kojih nije manjkalo.

Imali smo mi i mnogo mladih i mladjih koji su pobjedjivali li osvajali vrhove na Europskim i svjetskim takmičenjima u matematici, programiranju, inovacijama,……. Samo da nadju svoju i našu budućnost.

                 . ____________________________ .

Uvijek se rado sjećam Sarajevskog hotela “Evropa”. Tu sam imao nekoliko fantastičnih provoda na 1. januara kada su muzičari i zabavljaći tradicionalno slavili Nove Godine za svoju dušu. Bilo je u više godina i na mahove više posjeta i plesova u bašti Hotela. Bilo je i nekoliko “poslednjih pića” u Plavom podrumu, baru Hotela Evropa. Bilo je i bliske Raje i lijepih Sarajki! A bio je i jedan dječak, 10-12 godina u crnom odjelu bijeloj košulji i sa leptir mašnom. Prodavao je crvene karanfile ili crvene ruže sa dugim stabljikama. Po fizionomiji Ryan Thomas Gosling, Ken u poslednjem idiotluku od filma sa naslovom Barby, podsjeća na njega. E taj i takav dječak je išao od stola do stola i prodavao nadahnutim džentlimentima te crvene karanfile ili ruže za njihove lijepe, šarmantne i gizdave Sarajevske djevojke! Samo bi stao pored stola šutio i nakratko pozirao.

Dragan Kojić Keba sa svojim hitom “Cvećar” vjerno prenosi te Hotel Europa doživljaje i sjećanja! Poslušajmo ga!

Sretna i zdrava 2024. Nova Godina!

Nisam mogao odoljeti. Ovo može samo Sarajevski duh i vječiti zaljubljenici u ljepote života oslobodjene svakog primitivizma i poganih prošlosti. Zato naknadno prilažem dole prilog sa javne Novogodišnje proslave u Sarajevu.

LONDON

Radili smo zajedno nekoliko godina u opstini Centar, pili prve jutarnje kafe u mojoj kancelariji za vrijeme radnog vremena, pusto Titino doba, prigodno se družili, časkali, diskutovali, tračali poznate Sarajlije, kulturne dogadjaje, šefove, šupke i nitkove, komentarisali vlastite poslove…… Ona iz imučnije porodice sa Hipi klupe kod Parkuše , a ja sa fakinskog Korza. Sretosmo se zahvaljujući fakultetskim diplomama i zaposlenju u istoj firmi. Dat ćemo joj ime S. Bila je udata i imala dvoje djece. I onda nakon godinu dvije, možda dvije tri, odsele se oni privremeno u London. Muž koji je bio vojno lice izabran je bio da ide na rad u Jugoslavensku ambasadu u Londonu.

I onda, jednog jutra izlazim iz mog haustora kod tadašnjeg kina Radnik (Alipasina 2 (?) izlazim u divno sunčano jutro kad, vesela i sretna i sa ogromnim osmjehom i srecom u ocima S. Bila je došla u Sarajevo da sredi formalnosti oko povratka na posao. Vraćali su se sa “zadatka” iz Londona. Sa njom su bila i njena djeca. Sin je možda imao desetak godina, kćer mozda šest ili sedam. Kćer je imala divnu loknavu plavu kosicu, potiljak-podašišanu frizuru. Od tada sam je uvijek zvao Thatsherica.

Ja sam bio promijenio posao, rijetko bi se čuli, još rijedje sreli, ali je ostao vječni fluid prijateljstva izmedju nas dvoje. I onda rat, ja u Švedskoj, nostalgije, mentalna usamljenost – najgora Sarajevska bolest u dijaspori – digitalne komunikacije,….

Radila je kao voditelj projekta u jednoj velikoj obrazovnoj ustanovi u Londonu, muž kao neki samostalac u jednoj socijalnoj ustanovi, sin je bio zavrsio fakultet, oženio se te imao dvoje djece. S je dobila dvoje najsladje unučadi! Thatsherica je radila u nekom advokatskom birou, živjela baš u Londonu, živjela je udobno i sretno na zapadnjački način!

Hajde sada poslusajmo jednu nasu iz tog vremena od jednog vjecnog Sarajlije i Sarajevskog gospodina, Zdravko Colic i Boze gdje si ili Sta mi radis, prilažem lajk (video je iz Sarajevskog pozorišta) ako ovo sranje dole ne funkcionise, https://www.youtube.com/watch?v=Ap2C5g0PlD4

https://www.youtube.com/watch?v=Ap2C5g0PlD4

Kad je počeo rat S je radila i živjela sa djecom u Sarajevu. Muž je bio na službi u Beogradu. I onda S iznenada zapuca sa djecom u London. Ubrzo joj se pridruži iznenadjeni muž. S je bila srpkinja, a muž hrvat.

Imali smo digitalne kontakte u nekoliko godina. Jednom su me ona i njen muž posjetili u Štockholmu! S je gotovo patila za Sarajevom, Rajom i Sarajevskim dernecima. Mislim da nikada nije uspjela naći neku mentalno-kulturnu zamjenu za taj Sarajevski život. I kao što to normalno biva. Čovjek se mora fokusirati na svakodnevnicu, preokupirati na životne stvarnosti, prestati živjeti prošlosti. Naši kontakti su se ugasili, ali su ostale divne i nostalgične uspomene. Vjerovatno su sada u penziji. Kupili su bili jednu vikendicu u Kopru u Sloveniji i voljeli su tamo otici sa unucadima. Od srca želim S i cijeloj njenoj familiji dobro zdravlje, uspješan i sretan život!

USA, SAD, AMERIKA

Žarko Radovanović, bivši poznati Sarajevski advokat i uvijek elegantni gospodin.

Rodjen u Zenici 1939., diploma Sarajevskog Pravnog fakulteta, stažiranja, ispiti do kvalifikacija za sudiju i advokata. Otvorio je bio advokatsku kancelariju u centru Baščaršije te postao veoma uvažen advokat. 1992. napušta zarobljeno Sarajevo i seli se u Beograd, rodni grad njegove supruge. Otvara advokatsku kancelariju tamo. Poslije Dejtona vraća se u Sarajevo i biva u dva mandata sudija na nekom B-H sudu. Žarkova supruga je bila takodjer pravnica i radila ja kao šef u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu, kod bivšeg Doma JNA. Imali su dvoje djece, dvije curice. Sreo sam ih nekoliko puta za ljetnih dana kod Miralema u bašti mliječnog restorana Vučko. Često smo se sretali kod Miralema; Jula – Julije Wolf, Čedo – Čajić Čedo, Predo – Tanasijević Predrag, Forki – Forkapić Slobodan, Nazif – Salman Nazif, Žarko – Radovanović Žarko i ja. Kćerke žive u dva različita grada u USA. Starija unuka je završila studij matematike u Ostinu i živi i radi u New York. Kao da je pošla Žarkovim stopama?!. Mladja je studirala kada mi je bio poslao ove vijesti. Žarko ne zna gdje bi! U neki od dva grada i USA gdje kćeri žive ili u Beograd ili Sarajevo. Kontaktiramo ponekad preko digitalnih medija!

Želim Žarku i njegovima dobro zdravlje svaki uspjeh i sreću u životu!

Evo sada za Žarka i mene, Dragana Stojnića, njegovog Sarajevskog vršnjaka, dakle C*est la vie, To je život,

Forki, Forkapic Slobodan

Kolega iz opstine Centar i drag prijatelj iz Miralemovog mlijecnog restorana Vucko.

U Amertici je u jednom gradu na sjeveru USA. Jednom mi je pisao da je blizu pingvina. Ni ja ne volim sive zime i hladnocu. Porodica je na okupu, njegova supruga (hrvatica), dvoje odrasle djece i on. Dobro su se etabrilari i zive jedan perspektivan i udoban zivot!. Druge detalje ne znam. Forki je valjda prvi i poslednji put nakon rata bio u Bosni prije dvije tri godine i javio se. Kontaktiramo se u prigodama i kad imamo nesto da saopstimo jedan drugom. I kao sto sam to vec negdje napisao Forki je bio izuzetno kulturan, inteligentan i obrazovan covjek. Arhitekta po struci. Ja ne poznajem Forkija privatno tako da dvojim koji muzički prilog da odaberem.

Mislim da sam dobro izabrao muzicki prilog koji slijedi jer dolazi iz najljepših arhitektonskih i klimatskih krajeva.

Zelim dobro zdravlje uspjesan i sretan zivot svim Forkijima u SAD!

Zehra i Mirza

Bili su moderan i obrazovan Sarajevski par. Pravnici oboje. Ona je radila u opštini Centar. Bili smo kolege, pili čoporativne kafe u nečijoj kancelariji i družili se u prigodama. Imala je energiju i ambicije. Kada sam ja otišao iz opštine bila je na nekoj prilično visokoj šefovskoj funkciji. Mirzu sam poznavao od ranije. Bio je fini mladi intelektualac i nije se puno sekirao. Imali su dvoje djece, dva sina. Dešavalo se da kroz prozore mog stana vidim Zehru sa djecom na putu za obdanište. I oni su tada stanovali u blizini Katedrale.

I onda čujem otišla Zehra u privatnike. Skontala je bila neki veliki poslovni prostor u epicentru Sarajeva te startovala butik. Svratio sam jednom i potrošio priličnu svoticu.

I onda rat, izbjeglistvo, sjecanja, digitalni svijet,….. saznam preko S da je u Kaliforniji u Los Angelesu sa mužem i djecom i da su se dobro snašli. Ona se uspjela izboriti za neko šefovsko mjesto u nekoj velikoj firmi u LA. Sinovi su se školovali. U vrijeme kontakata stariji je radio u jednoj banci u jednom mondensklom mjestu u blizini LA. Saznao sam kasnije da su se djeca poozenila, unuci dosli, haj, haj,…U početku su često putovali u Sarajevo. Nije bila baš aktivna na fecebooku. Razmijenli smo bili nekoliko mejlova. Nosim utisak da su bili životom zadovoljni ameri i veliki Sarajevo nostalgićari. Mislim da su Zehri najviše nedostajala familijarna druženja i Sarajevski derneci.

Ja i evo sada jedne iz tih Sarajevskih godina. Željko Bebek i Sanjao sam noćas da te nema,

Dobro zdravlje, optimizam i srecu u zivotu zelim od srca Zehri i Mirzi te sinovima i unučadima!

AUSTRALIJA

Radila je na razvojnom projektu digitalnih kasa uvezanih u sistem materijalnog i finansijskog knjigovodstva na nivou ” TP Marketa”. Bila je veoma angažiran i sposoban saradnik i nadzornik.. Zvat ćemo je M. Startali smo bili jednu pilot-prodavnicu za ciju experimentalno-PC podrsku je bila odgovorna M. Krenuli smo bili prvo uz pomoć Upijevog računskog centra. Kasnije smo ostavili njihove megalomanske, nerealne i maglovite ideje te krenuli inovativno. Mi smo znali šta trebamo i šta računari mogu. Imali smo ideju da koristimo samostalne PC-kase (kompjuterske kase) po prodavnicama, diskete, centralni racunar, specijalne rutine. Falio nam je bio prije svega software. Na istom tragu je bio i Enver, jedan privatnik komjuterdžija, Milenin kolega. Enver je imao veoma zapaženu prezentaciju na Zagrebačkom velesajmu. Medjutim Enver nije imao kapaciteta za ogromne TP Markete pa smo uoči rata zaključili bili ugovor sa Energoinvestovim komjuterašima (ERC) o izradi softvera uključujući projekat hardwerske podrške na nivou preduzeća.

M je bila udata, muž je radio kao asistent na nekom Sarajevskom tehničkom fakultetu, imali su dvoje djece, bili podstanari,…..

I onda jebeni rat. M je sa djecom otputovala u Beograd. Tamo su živjeli bez ikakvih sredstava za život. Ubrzo im se priključio i muž/otac. Uspjeli su se prebaciti u Njemačku, ali su bili zakasnili da dobiju azil. I onda izbavljene. Dobili su bili papire za Australiju najviše zahvaljujući kvalifikacijama supruga. Sve to vrijeme smo M i ja bili u kontaktu. Pričala mi je da je u Beogradu pravila kolače i prodavala ih na pijaci kako bi priskrbila neki dinar.

I evo onda slike PC Comodore i kolača!

I onda su se kontakti ugasili da bi se M javila prije dvije tri godine. Pronašla je bila moj blog. Od tada smo na Facebooku, bilo je i mejlova,.. “Živi smo” i spremni odgovoriti obostrano na svaki poziv. Jednom mi je pisala kakav je to bio težak osjećaj spoznati da si u Australiji, poželjeti “Kuću”, a znati da je to spontano nemoguće. Za mene je lijep osjećaj imati prijatelje kao što su M i njeni, i na toj ogromnoj udaljenosti.

Penzioni sistem u Australiji nije baš darežljiv prema onima koji su se kasno doselili i nisu uspjeli nakupiti dovoljno penzionog staža, a pogotovo onima koji nemaju svoj stan ili kuću. To su M i njen muž spoznali na vrijeme te se otisnuli na rad u Saudijsku Arabiju gdje su plaće mnogo veće. Namjeravali su napraviti svoju kuću u Sydneyu. Kuća je useljena, M sada živi u njoj kao familijarni svjetionik. Muž je nastavio raditi u Saudiskoj Arabiji. Udata kćerka je pratila muža po njegovim klavirskim koncertima po Evropskim centrima klasične muzike. Sin je nakon diplomiranja živio i radio u USA. M ima dvoje unučadi od kćerke, dvije vesele djevojčice. Sin se oženio sada i on živi u Australiji. M ima isto tako dvoje unučadi od sina ali mnogo mladje. Sin se takmicio u plivanju za Australiju na jednoj Olimpijadi!

M je imala veoma blizak rod prije rata u Sarajevu koji je imao jednu visoku izvršnu funkciju u vladi BiH. Ovdje moram reči da su M i njeni srbi. E tog roda je bio pozvao ratni zločinac Radovan Karadžić kao svjedoka svoje odbrane na Haškom sudu. I došao je bio Rod na Haški sud i dobio pitanje od Karadžićeve odbrane, “Kako su živjeli srbi u Sarajevu?” Rod je odgovorio, “U Sarajevu nije bilo ni srba, ni muslimana ni hrvata, u Sarajevu je uvijek bila samo Sarajevska Raja.”

Ja pojma nemam koju muziku voli M pa sam izabrao za pjevača jednog od najboljih rokera iz biše nam domovine i jedan novokomponovani narodnjak s kojim je Haris Dzinović razvaljivao uoči početka rata. Dakle Tifa i Ostariću neću znati!

Od sveg srca želim svima M dobro zdravlje, uspjeh u životu i sreću.

Daria Krstić sa kćerkom Milla Radović i Igor Krstić

O ovim mojim dragim Sarajevskim Australcima sam pisao dosta sveobuhvatno i predposljednjem prilogu, “Kako je familija Munevere i Bore Krstića preživjela opsadu Sarajeva, ubijanje civila i djece te osvojila svijet”.

Ovog puta ću reči samo da sam fasciniran digitalnim životima – kontaktima Darie Krstić i njenih u Australiji sa Sarajevskom Rajom. Eto to je taj Sarajevski duh u novim okolnostima koji nastavlja živjeti zahvaljujući inteligenciji, ljubavi, sposobnosti i posebnoj Sarajevskoj kulturi Sarajki i Sarajlija. Moj naklon do poda! Biser je slika čaršafa razapetog na starom Skenderija mostu. Na njemu je bila ispisana rodjendanska čestitka za Dariu. Nešto me iz objave podsjetilo na kreativnost Zuke Džumhura. Na žalost nisam uspio naći pa ni ovom prigodom objaviti tu sliku.

Želim svima iz ove fantastične priče puno zdravlja, radosti, veselja, inspiracija i kreacija!

Mjesna zajednica Soukbunar Donji imala je prostorije na lijevom uglu ulica Nova i MIće Sokolovića (ledjima okrenutim Miljacki). Bilo je predvorje pa dnevna sala. Iz dnevne sale se išlo u WC desno, desno je bio i jedan mali bife, lijevo su bila vrata u komotnu kancelariju, a gotov pravo ulaz u jednu ogromnu salu sa binom. Na zidovima su bile dvije tri umjetnicke slike, fantasticna ulja sa Alpskim motivima. Bila je i jedna velika slika Žan Anri Dinan, osnivač Međunarodnog komiteta crvenog krsta. Prodavale su se kafe, čajevi, cocta, a kasnije i pivo. U dnevnoj sali se igrao šah, domine, čitale novine na onim ramovima od pruća. U kancelariji su se znala održavati i manja predavanja. Sjećam se jednog predavanja novinara Hajrudina Somuna, 1960 i neke, sa kojeg pamtim da su tada tri najbogatije zemlje na svijetu bile UAR pa Švicarksa pa Švedska. U ogromnoj sali je Šilja prikazivao filmove sa jednim projektorom pa je bilo više pauza. U pauzama je Šilja (zvao Se Vinko) puštao muziku jedino i isključivo od Elvisa Presleya. U sali su se znale održavati i igranke, i proslave novih godina, i veća takmičenja u šahu pa i stonom tenisu. Tu su gostovali, Zaim Imamović, Jovica Petković,……. i mnogo novoosnovanih entuzijatskih Pop/rock grupa najviše iz Sarajeva. Jedna od tih grupa Pro arte sa pjevaćem, Vladimir Savčić Ćobi, je postala veoma popularna na Jugoslavenskom nivou. Imali su u nekoliko godina nekoliko velikih hitova. Grupa je bila sastavljena od budućih največih imena Sarajevske muzičke škole, ali je trajala relativno kratko. Čobi je bio preselio u Zagreb, a onda u Beograd. Bili smo u istom društvu u restoranu Majestic za jedne njegove posjete Sarajevu, dvije tri godine prije početka rata. Hvalio ser kako je postao strah i trepert za Beogradske pokeraše.

Helem sada ćemo poslušati Pro arte sa Čobijem, dakle Dolina našeg djetinstva.

BEOGRAD

Radili smo zajedno i u opštini Centar i u Skupštini grada Sarajeva. Bila je veoma sposoban rukovodilac i znala je sve o poslu. Imala je stil i čvrst stav u svim važnim pitanjima. Udata, dva sina,……

Bila je zaljubljena u Sarajevo i Sarajevski život. Sreli smo se nekoliko puta 1997. kada sam se ja bio pokušao vratiti u moj rodni grad. Bila je sretna i vesela i podgrijavala je u sebi cijelo vrijeme nadu da će se stari Sarajevski život vratiti. Iskusni dipl. ekonomist, promijenila je bila tri firme za vrijeme mog boravka u Sarajevu (1996/97). Ja sam se vratio u Švedsku, Čuli smo se nekoliko puta poslije toga. Javila se bila iz neke nove firme.

I onda poslije nekoliko godina pokušavam saznati šta je sa njom. Nadjem je na Facebooku medjutim profil je bilo u mirovanju više godina. Živjela je u strogom centru Beograda. Želim joj od srca dobro zdravlje, uspjeh u životu i sreću!

Helene Fischer & Udo Jürgens – Merci Chérie, Udo Jürgens (1934-2014.) je pobjedio na Euroviziji sa pjesmom Merci Chérie 1966. godine.

_______________________________

Mi gradjani Sarajeva – ne podanici, intelektualne i postene Sarajlije, svugdje smo uspjeli uskočiti u istu ili malo višu klasu novog i drugačijeg voza zivota! Djeca su nas pratila i prate kao tragom nekog Sarajevskog koda i mnoga nas nadmašuju! Čovjek mora biti ponosan. Ali, čini se da Sarajevo i Bosna postaju sve dalji od naše dijaspore što objektivno što subjektivno. Dok jedni nastavljaju rasti i napredovati drugi tonu u pogane proslosti i sve moguce hohstapleraje.